U kanjonu Velike Paklenice nalaze se podzemni tuneli popularno zvani „Bunkeri“ koji su izgrađeni u razdoblju od 1950. do 1953. Tunele je gradila Jugoslavenska vojska za vrijeme političke krize između Jugoslavije i Sovjetskog saveza (SSSR-a). Što se krije iza zazidanih okana u kanjonu Velike Paklenice bila je strogo čuvana tajna sve do početka Domovinskog rata 1991. godine, kada je prostor od preko 1.500 četvornih metara Hrvatska vojska počela koristiti kao skladište. Po završetku Domovinskog rata Javna ustanova „Nacionalni park Paklenica“ dobiva ovaj prostor na trajno korištenje. Vidjevši u navedenom prostoru veliki potencijal još 2000. godine uprava Parka započela je njihovo uređenje u prezentacijski centar. U kolovozu 2016. napokon su posjetitelji dobili priliku vidjeti produkt dugogodišnjeg rada jer je prezentacijski centar „Podzemni grad Paklenice“ i službeno otvoren. 
Multifunkcionalna dvorana "Mali centar penjanja"
Posjetitelji trenutno mogu uživati u „Malom centru penjanja“ koji se nalazi u multifunkcionalnoj dvorani u sklopu koje se nalazi i umjetna stijena na kojoj mogu napraviti i svoje prve penjačke pokrete. U dvorani na zidovima se nalazi nekoliko ekrana pomoću kojih se na interaktivan i zabavan način mogu upoznati s penjanjem uz „Mali penjački rječnik“, „Kratku povijest penjanja“ i „Školu vezanja čvorova“.
Umjetna stijena za penjanje
Interaktivna "Škola vezanja čvorova" i "Škola penjanja"
U drugom dijelu centra posjetitelji mogu saznati informacije o prvim penjačima u Paklenici, te saznati detalje iz života Dragutina Brahma koji je poznat kao prvi penjač u Paklenici. Posjetitelji se mogu upoznati i s radom Hrvatske gorske službe spašavanja i čuti zanimljive priče spašavatelja o njihovim iskustvima, a u blizini nalaze se i njihove prostorije jer u vrijeme sezone brinu o sigurnosti posjetitelja. U završnom dijelu centra uz izložak „Ruksak“ posjetitelji još jednom mogu pročitati savjete o dobroj pripremi za planinarenje i provjeriti imaju li svu potrebnu opremu prije nego što se upute dalje na planinarenje.
Za sve koji žele ponijeti sa sobom uspomenu na posjet Centru na proljeće 2017. bit će otvorena suvenirnica, kao i caffe bar „Bunker“.
Suvenirnica
Bunker
Posljednje dvije dvorane u kojima će se nalaziti stalna muzejska izložba pod nazivom „Planina Velebit“ i „Čovjek i Velebit“ još nisu dovršene, a za njihov dovršetak potrebno je osigurati sredstva iz Europskih fondova.
RADNO VRIJEME: od 1. svibnja do 30. rujna prezentacijski centar otvoren je svaki dan, za ostale termine molimo da nas kontaktirate na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili telefonski na 023 369 202.
Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, veličanstvenih šuma i izuzetnih geomorfoloških oblika, prostor Velike i Male Paklenice već je 1928. g. (prema Financijskom zakonu Jugoslavije) proglašen nacionalnim parkom. Kako se taj upis nije obnavljao, godinom proglašenja smatra se 1949. g., kada su doneseni Ukaz i Zakon o proglašenju šume Paklenice nacionalnim parkom, prema kojemu se "Šuma Paklenica sa dijelovima kanjona Velika i Mala Paklenica, kao predjeli naročite prirodne ljepote i naučnog značaja proglašuju nacionalnim parkom". Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije, kojemu je prijetila opasnost od prekomjernog iskorištavanja. Samostalna uprava Parka osnovana je 1954.g., prvo sa sjedištem u Zadru, a od 1956.g. u Starigradu - Paklenici. Prve granice Parka utvrđene su 1956.g., a obuhvaćale su područje od 36 km2.
Na prijedlog sudionika znanstvenog skupa u povodu 45. obljetnice Nacionalnog parka "Paklenica" pokrenuta je akcija proširenja granica radi što bolje zaštite bioraznolikosti i kulturnog naslijeđa. Uskoro je taj prijedlog prihvaćen, te je 24. siječnja 1997. g. donesen Zakon o izmjenama zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 15/97). Prema tom zakonu granica Parka se mijenja i proširuje na područje između Velike i Male Paklenice, na područje do Golovrha, Bojinca, te na vršni dio hrpta Južnog Velebita. Prema novim granicama Park ima površinu od 95 km2.
DATUM PROGLAŠENJA ZAŠTIĆENOG PODRUČJA: 19. listopada 1949.
AKT O PROGLAŠENJU ZAŠTITE:
Zakon o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 84/49);
Zakon o izmjenama Zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 15/97)
POVRŠINA: 95 km2
NAJVIŠI VRHOVI: Vaganski vrh 1 757 m/nv, Sveto brdo 1 753 m/nv
ŽUPANIJE: Zadarska (64 km2) i Ličko-Senjska (31 km2)
GRAD: Gospić
OPĆINE: Starigrad i Lovinac
MEĐUNARODNA ZAŠTITA:
Na području Nacionalnog parka Paklenica koje zauzima ukupnu površinu 95 km2 razlikuje se 8 šumskih zajednica. Raznolikost šumskog pokrova na relativno malom prostoru uvjetovao je širok raspon nadmorskih visina (20-1757m/nv), kao i razlike u geološkoj podlozi te prisutnost stalnih i povremenih tokova u pojedinim dijelovima Parka.
Na najvišim vrhovima Nacionalnog parka, proteže se šumska zajednica klekovine bora krivulja s kozlokrvinom (Lonicero-Pinetum mugi). To je najkompaktnija i površinom najveća šuma pod klekovinom bora u Hrvatskoj.
Spuštajući se s najviših vrhova, razvijena je zajednica pretplaninske bukove šume (Ranunculo platanifoliae-Fagetum) koja povremeno raste kao bogato razvijena šuma s biljnim vrstama tipičnim za tu zajednicu (Rhamnus alpinus ssp. fallax, Lonicera alpigena, Rubus idaeus, Ranunculus platanifolius, Saxifraga rotundifolia, Polygonatum verticillatum, Cicerbita alpina, Polystichum lonchitis, Valeriana tripteris), a povremeno kao šuma na strmim padinama sa sabljasto povijenim stablima uslijed dugotrajnog zadržavanja snijega.
Na kiseloj podlozi koju trošenjem daju stari kvarcni klastiti razvila se šuma bukve s bjelkastom bekicom (Luzulo-Fagetum), u čijem sastavu od zeljastih biljaka prevladava trava bekica (Luzula sp.). U njima nema grmlja već je na tlu sloj mahovina radi čega djeluju prozračno, a mahovina osigurava vlagu bogatoj fauni tla.
Stalni i povremeni vodotoci na području Paklenice doprinijeli su razvoju zajednice šume bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvale-Fagetum). Ta se šumska zajednica prostire zapadno od planinarskog doma duž toka potoka Brezimenjače te istočno od Planinarskog doma preko Klimente. Na padinama gdje prevladava utjecaj nešto toplije klime razvila se tzv. klimatogena termofilna bukova šuma s jesenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum). Na toplijim i sušnijim terenima ovih lokaliteta, nepovoljnim za rast bukve, zajednica graniči sa šumama crnoga bora, a na višim nadmorskim visinama prelazi obično direktno u pretplaninsku bukovu šumu.
Nacionalni park Paklenica svoj poseban status duguje rijetkoj i endemskoj šumi crnog bora koja raste na skeletnim i suhim tlima. Zona šume crnog bora s dunjaricom (Cotoneastro-Pinetum nigrae) prostire se na 700 do 1200 m/nv. Crni bor (Pinus nigra) preferira nešto kiseliju podlogu no što daje vapnenačka podloga u velikom dijelu Parka, pa najljepše šume crnog bora možemo naći na dolomitnoj podlozi. Gotovo redovito uz crni bor u sloju prizemnog raslinja raste i crnjuša (Erica herbacea) koja cvate rano u ožujku, pa su šume crnog bora posebno atraktivne krajem zime.
Na nižim nadmorskim visinama, na vapnenačkoj podlozi dolaze dvije šumske zajednice šuma i šikara hrasta medunca i bijeloga graba (Querco-Carpinetum orientalis) te mješovita šuma i šikara medunca i crnoga graba s vučjom stopom (Aristolochio luteae-Quercetum pubescentis).
U šumama Nacionalnog parka Paklenica svoj su životni prostor našle brojne životinjske vrste od primjerice mrava (Formicidae) kojih na području Parka trenutno razlikujemo 42 vrste, velikih sisavaca poput medvjeda (Ursus arctos), jelena (Cervus elaphus), srna (Capreolus capreolus), vuka (Canis lupus), ostalih sisavaca poput kuna (Martes foina), lasica (Mustela nivalis), jazavca (Meles meles), lisica (Vulpes vulpes) te divljih svinja (Sus scrofa) čije djelovanje lako možemo prepoznati uz glavnu stazu zimi kada kopaju tlo u potrazi za lukovicama i korijenjem. U šumama Paklenice česti su i puhovi, vjeverice (Sciurus vulgaris). Šišmiši su također brojni u bukovim šumama čija im šuplja debla često služe kao skrovišta.
MAB Program, UNESCO (UNESCO-ov Program Čovjek i biosfera)
Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) pokrenula je Program 'Čovjek i biosfera' (Man and the Biosphere Programme) još 1970. godine, kao međuvladin znanstveni program koji ističe važnost uspostave ravnoteže između očuvanja bioraznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane.
U sklopu ovog Programa, 1974. godine je počela uspostava svjetske mreže područja koja predstavljaju glavne ekološke sustave na Zemlji, unutar kojih se štiti genetska raznolikost kao preduvjet biološke raznolikosti, te gdje se provode istraživanja ekoloških sustava, praćenje njihova stanja i edukacija. Pojedina područja ove mreže nazivamo rezervatima biosfere, kao međunarodno priznatim područjima unutar UNESCO-ovog MAB Programa koji promoviraju rješenja za skladan odnos između zaštite biološke raznolikosti i njenog održivog korištenja, kroz ispunjavanje tri osnovne funkcije rezervata biosfere:
- zaštitnu funkciju - doprinose očuvanju krajobraza, ekoloških sustava, vrsta i genetske varijabilnosti;
- razvojnu funkciju - potiču ekonomski i društveni razvoj koji je socio-kulturno i ekološki održiv;
- logističku funkciju - osiguravaju podršku istraživanju, praćenju stanja, edukaciji i razmjeni informacija o zaštiti i održivom razvoju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.
Planina Velebit je naš prvi rezervat biosfere proglašen 1978. godine netom nakon uspostave svjetske mreže rezervata biosfere. 2012. godine proglašen je i naš drugi rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav, koji je prekograničan između Hrvatske i Mađarske.
Treba znati da pojam ‘rezervat biosfere’ ne znači strogu zaštitu područja, već je to naziv koncepta upravljanja područjem, prema kojem postoje tri zone: područje jezgre, zaštitna zona i prijelazno područje.
Područje jezgre mora biti zakonom zaštićeno, sadrži ekološki najvrjednija područja te je namijenjeno znanstvenim istraživanjima i praćenju stanja (područja unutar nacionalnih parkova, strogih i posebnih rezervata).
Zaštitna zona okružuje područje jezgre te mora biti jasno razgraničena (područje Parka prirode Velebit). Ono štiti područje jezgre od nepovoljnog utjecaja, te se u njemu mogu odvijati samo aktivnosti usklađene s ciljevima zaštite (uglavnom održivi turizam, te poljoprivredno i šumsko gospodarenje uz primjenu mjera zaštite).
Prijelazno područje čine pretežito naseljena područja uz zaštitnu zonu u kojima se provode edukacijske aktivnosti te promiče održivi razvoj u sklopu gospodarskog razvoja.
Brojne su koristi od proglašenja rezervata biosfere. Koncept rezervata biosfere može se koristiti kao okvir za usmjeravanje i jačanje projekata kojima se poboljšava život ljudi i osigurava održivost okoliša. UNESCO-ovopriznanje može istaknuti i nagraditi takve pojedinačne napore.Oznaka rezervata biosfere može podići svijest lokalnog stanovništva i vlasti ozaštiti okoliša u sklopu razvoja.Ono može pomoći privući dodatne sredstva iz različitih izvora. Na nacionalnoj razini, rezervat biosfere može poslužiti kao pilot područje ili "mjesto učenja" za istraživanje i demonstriranje pristupa u zaštiti i održivom razvoju, te njihovu primjenu na drugim područjima.
Program MAB je među prvima u svijetu isticao važnost uspostave ravnoteže između očuvanja biološke raznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane, zbog čega je i podržan od strane Svjetskog kongresa parkova, a danas uvelike doprinosi i primjeni Konvencije o biološkoj raznolikosti, te UN-ovim Milenijskim ciljevima razvoja.
http://www.unesco.org/new/en/natural-sciences/environment/ecological-sciences/man-and-biosphere-programme/
glakjsdčgklajsdčgalkjg
Područje južnog Velebita naseljavano je od prapovijesti. Pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba, kao i drugdje na Sredozemlju, taj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora bila je tada oko 120 metara niža nego što je danas, a Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka. Najviši dijelovi Velebita bili su prekriveni ledenjacima. Kad se razina mora počela podizati krajem ledenog doba, ljudi su se preselili na više, brdovite predjele. Iz tog vremena potječu i najraniji tragovi ljudi na Velebitu, mezolitičke kremene alatke pronađene u Vaganačkoj pećini pod Velikim Rujnom.
Pastiri su tisućama godina sklanjali svoja stada u Vaganačku pećinu.
Za sobom su ostavili četiri metra debele naslage tla i ulomke karakteristično
oblikovanog zemljanog posuđa
Prije otprilike osam tisuća godina pristižu najraniji stočari i poljodjelci, donoseći sa sobom pšenicu, domaće ovce i koze, kao i znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a na Velebitu započinje pastirski život. U špiljama, koje su služile kao zaklon za ljude i stoku, pronađeno je mnoštvo materijalnih ostataka – kosti domaćih životinja, alatke i pribor pretpovijesnih pastira te ukrašeno zemljano posuđe.
U posljednje dvije tisuće godina prije Krista, u brončanom dobu, nastaju prve veće utvrde i suhozidne građevine (gradine). Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Neke od njih služile su za nadziranje plovidbe. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze grobne gomile – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.
Pretpovijesna grobna gomila
Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. U to vrijeme osnovan je i Starigrad, rimski Argyruntum, koji se ubrzo razvio u važno trgovište. U četvrtom desetljeću poslije Krista, car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati arheološki nalazi: nakit, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce) koja se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra.
Poluotočni smještaj Starigrada Paklenice početkom 20. st. (ABRAMIĆ − COLANGO 1909.)
Posebno su označeni dijelovi antičkog grada istraženi 1908. i pojedini dijelovi današnjeg grada:
1. antička nekropola, 2. i 7. rimski bedemi, 3. rimska cesta, 4. i 5. kapelica i župna crkva Sv.
Jurja, 6. mjesto pronalaska epigrafičkih spomenika.
Život u Argyruntumu zamro je početkom 4. st. poslije Krista. Razdoblje mira poremetile su provale barbarskih naroda koje su na kraju dovele do propasti rimske države. U pokušaju da se jadranska obala vrati Carstvu, istočnorimski car Justinijan dao je sredinom 6. stoljeća izgraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu lokalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem i kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.
Antičko staklo iz Argyruntuma
Dolazak Hrvata na ovo područje započinje u ranom srednjem vijeku. Najraniji sačuvani trag njihovog prisustva su crkvice Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu, sagrađene u 9. ili 10. stoljeću poslije Krista.
Crkva Sv. Petra
Krajem srednjeg vijeka (14.-16.stoljeće) vjerovatno su podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu.
Prikaz razvalina Večke kule iz vremena ratova s Turcima (Martin Stier, sredina 17. stoljeća).
Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima. Stanovništvo se razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Slabljenjem turske moći, od 1671. godine, mletačke vlasti nastanjuju područje Starigrada Bunjevcima, Hrvatima iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću.
Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
LJUDI
Velebit je nekada svojim pašnjacima i obradivim površinama, koje se nalaze u krškim vrtačama, osiguravao egzistenciju stanovništva koje je tu živjelo. Prilagodivši se geografskom i klimatskom okruženju, stanovništvo se uglavnom bavilo selilačkim stočarstvom o čemu nam svjedoče planinski pastirski stanovi. Da je ljeti na planinskim stanovima boravilo mnoštvo ljudi, kazuju nam i ruševine mnogobrojnih sakralnih objekata: crkvi, kapelica, oltarića, svetih brda i mirila.
Posebnosti ovoga kraja ogledaju se i u tradicionalnom stilu gradnje, naime samo u podgorskim naseljima susreću se tzv. krovovi na kubu, betonski bačvasti krovovi koji su do danas ostali sačuvani na kućama, gospodarskim objektima i mlinicama uz potok Velika Paklenica.
Krov na kubu
Unutar granica Nacionalnog parka deset je zaselaka koji su danas uglavnom napušteni: Parići, Ramići, Kneževići, Katići, Škiljići, Jasenar, Rimenić, Jurline, Marasovići i Njive. Posebno je zanimljiv prostor kuća ugrađen u polušpilje na lokalitetu Sklopina.
Sklopina
MIRILA
Mirila su pogrebna spomen - znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti koje obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih i krajobraznih vrijednosti.
Područje Nacionalnog parka Paklenica zaštićeno je temeljem Zakona o zaštiti prirode.
Molimo vas da date svoj doprinos zaštiti ovog područja iznimnih vrijednosti i ljepote tako što ćete poštivati sljedeća pravila ponašanja:
Ne palite vatru
Ne bacajte opuške i šibice
Ne bacajte smeće u prirodu, već ga ponesite sa sobom
Psa držite na uzici
Ne krećite se izvan obilježenih staza
Ne oštećujte drveće i grmlje
Ne berite biljke i gljive
Ne plašite, ne uznemiravajte, ne lovite i ne ubijajte bilo koju vrstu životinja
Ne zagađujte vodotoke i izvore
Nemojte stvarati buku
Kampiranje na području NP Paklenica nije dozvoljeno
Sklonište se nalazi na 1400 m/nv i udaljeno je oko 3 sata hoda od Planinarskog doma. Kapacitet skloništa je 10 ležaja. Opskrbljuje se vodom s izvora na Marasovcu, oko 20 minuta hoda od Skloništa.
Za detaljnije informacije kontaktirati:
Planinarsko društvo Paklenica
Tel. 023 301 636
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
web: www.pdpaklenica.hr
Uz upravnu zgradu Parka nalazi se kamp "Nacionalni park", koji uglavnom koriste ljubitelji Nacionalnog parka Paklenica (penjači, planinari i ostali), a pogodan je i za obiteljska ljetovanja.
Kamp je smješten uz prirodnu šljunkovitu plažu, a može ugostiti 90 osoba (30 smještajnih jedinica).
Kamp je otvoren od 15. ožujka do 15. studenoga. Rezervacije se ne primaju.
Kampiranje u auto-kampu "Nacionalni park" plaća se prema cjeniku.
Koordinate kampa: 44.28848889, 15.44555556
PROFIL KAMPA
Smješten na plaži
Površina 4.000 m2
Dozvoljeni kućni ljubimci
Blizina trgovina i ugostiteljskih objekata
Suvenirnica
KAMPIRANJE
Smještajni kapacitet: 90 gostiju
Električna struja
Djelomično pošumljen
SANITARIJE
Broj sanitarnih čvorova: 11
Sanitarije za osobe s invaliditetom
Sudoperi s toplom vodom
Kemijski WC
Nagrade i priznanja
Svjetlosni tunel, u kojem se potaknuto pokretima posjetitelja izmjenjuju svjetlosni i zvukovni efekti i uvode posjetitelja u priču o Planini, na samom je ulazu u Posjetiteljski centar. Zatim slijede prikazi nastajanja planine Velebit, Dvorana 1 "Prirodne značajke Velebita", prikazi dolaska čovjeka na Velebit te Dvorana 2 "Kulturna baština i čovjek u Velebitu" u kojima posjetitelji mogu doživjeti glavne teme Centra: istraživanje, učenje i doživljaj prirodnog i kulturnog bogatstva Velebita i Paklenice.
Posjetiteljima se specifičnost Nacionalnog parka pokušava dočarati i u „Malom centru penjanja“ koji se nalazi u multifunkcionalnoj dvorani u sklopu koje se nalazi i umjetna stijena na kojoj mogu napraviti i svoje prve penjačke pokrete. U dvorani na zidovima se nalazi nekoliko ekrana pomoću kojih se na interaktivan i zabavan način mogu upoznati s penjanjem uz „Mali penjački rječnik“, „Kratku povijest penjanja“ i „Školu vezanja čvorova“ te saznati o penjačkim iskustvima nekih od najpoznatijih penjača.
Posjetitelji se mogu upoznati i s radom Hrvatske gorske službe spašavanja i čuti zanimljive priče spašavatelja o njihovim iskustvima, a u blizini nalaze se i njihove prostorije jer u vrijeme sezone brinu o sigurnosti posjetitelja. U završnom dijelu centra uz izložak „Ruksak“ posjetitelji još jednom mogu pročitati savjete o dobroj pripremi za planinarenje i provjeriti imaju li svu potrebnu opremu prije nego što se upute dalje na planinarenje.
U sklopu Posjetiteljskog centra, nalazi se suvenirnica te caffe bar "Bunker".
Etnografska cjelina zaseoka Marasovići na ulazu u kanjon Velike Paklenice sastoji se od više kuća, građenih u tradicionalnom stilu i ograđenih visokim dvorišnim zidovima. Raskošne volute nad dvorišnim vratima svjedoče o majstorstvu klesanja kamena u podvelebitskom kraju. Ovaj zaselak vrijedan je svjedok kulturne baštine i zaštićeno je kulturno dobro te se nalazi u Registru kulturnih dobara RH. Javna ustanova otkupila je i obnovila staru kamenu kuću koja je prenamijenjena u izložbeni prostor te je zajedno s konobom otvorena tijekom sezone posjećivanja.
Zaseok Marasovići
U etno kući Marasović postavljena je izložba pod nazivom "Mirila - počivala duša".
Mirila su kamene oznake jedinstvenog pogrebnog rituala prakticiranog u vrijeme kada se živjelo na Velebitu i od Velebita(17.-20.st.), smještena uz velebitske staze. Danas su mirila zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske.
Kroz mirila ova izložba govori o običajima, načinu života, stvaranja i umiranja cijelog jednog vremena, u suvremenoj interpretaciji znanstvenika i umjetnika (Siniša Reberski, Krešimir Rončević, Radivoj Simonović, Tomo Vinšćak, Mirjana Trošelj, Petar i Josip Strmečki, Josip Zanki).
Izložbu su organizirali Turistička zajednica općine Starigrad i JU NP Paklenica u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori u Zagrebu.
Ulaz na izložbu je slobodan a može se razgledati u ljetnom periodu od 13.00-21.00h.
Javna ustanova Nacionalni park Paklenica
Dr. Franje Tuđmana 14a
HR - 23244 Starigrad-Paklenica
Tel: +385 (0) 23 369 155, 369 202 (Uprava)
+385 (0) 23 369 452 (Kamp "Nacionalni park")
+385 (0) 23 369 803 (Ulaz 1 Velika Paklenica)
E-mail:
np-paklenica@paklenica.hr
prezentacija@paklenica.hr (info)
OIB: 24913665146
IBAN: HR0824070001100579272, OTP banka
