Ulazna recepcija u Maloj Paklenici je ujedno mali edukacijski centar za prikazivanje važnosti ptica grabljivica i sova u zaštićenim područjima i svim staništima Hrvatske.
Edukacijski centar i recepcija Mala Paklenica
Ptice grabljivice i sove u današnje vrijeme su najugroženije skupine ptica u Hrvatskoj. Njihova zaštita još uvijek nije dovoljno učinkovita u našim zaštićenim područjima. Ujedno, opadanje brojnosti pojedinih vrsta gnjezdarica, poput bjeloglavog supa, u Hrvatskoj ukazuje na nemaran odnos čovjeka prema vrstama i prirodi.
Popularizacijom i edukacijom u malim edukacijskim centrima, poput ovog u Maloj Paklenici, želi se podići razina svijesti i usmjeriti pozornost različitih skupina posjetitelja, posebno mlađih naraštaja, djece i studenata, na važnost tih ugroženih vrsta kojima je zaštita neophodna.
Uspinjući se glavnom stazom kroz kanjon Velike Paklenice, oko 2 sata hoda od parkirališta, na oko 400 m/nv, uz sam potok nalazi se šumarska kuća Lugarnica, koja pruža jednostavne ugostiteljske usluge.
„Lugarnica“
Radno vrijeme
Svibanj - listopad otvorena svakodnevno od 10:00 do 17:00 sati
Od Uskrsa otvorena vikendom i za blagdane
„Lugarnica“
Redovni termini za razgled špilje Manite peći su:
Travanj - subotom od 10,00 do 13,00 sati
Svibanj, lipanj, listopad - ponedjeljkom, srijedom i subotom od 10,00 do 13,00 sati
Srpanj, kolovoz, rujan - svaki dan od 10,00 do 13,00 sati
UPUTE ZA POSJETITELJE:
Ukoliko se odlučite posjetiti Manitu peć, u njoj ćete provesti oko 30 minuta u pratnji vodiča i upoznati mnoge tajne tog zanimljivog podzemnog svijeta. Temperatura u špilji cijele godine kreće se oko 9°C, pa vam preporučujemo da u toplijem dijelu godine ponesete odgovarajuću odjeću. Obilazak špilje je moguć samo u pratnji vodiča. Ako sa sobom vodite psa, molimo da uzmete u obzir da će vas on zbog osjetljivog špiljskog ekosustava te obilaska u grupi morati pričekati ispred špilje. Obilazak se naplaćuje, a ulaznice kupujete ispred špilje. Naplata se vrši isključivo gotovinom.
Informacije o špilji
Manita peć je jedina špilja na prostoru Parka koja je otvorena i uređena za posjet. Svojom prostranošću i ljepotom ukrasa oduševljava posjetitelje još od davne 1937. godine, kada je nakon uređenja staze započelo njeno posjećivanje. Ulaz u špilju nalazi se na 570 m nadmorske visine, a uspon od parkirališta u Velikoj Paklenici do nje traje oko sat i pol.
Špilja obiluje špiljskim ukrasima ili sigama. Oni se razlikuju prema obliku i načinu postanka. Najčešći tipovi siga koje možete vidjeti u Manitoj peći su stalagmiti, stalaktiti, sigasti stupovi (stalagnati) i špiljske kamenice (kaskade). Neki od tih ukrasa dobili su imena po svojim zanimljivim oblicima, primjerice kaciga, orgulje i vještica.
Špilja Manita peć odlikuje se i bogatstvom podzemne faune. U špilji možete zapaziti razne vrste šišmiša, a dosadašnjim istraživanjima ukupno su utvrđene i 52 svojte beskralješnjaka od čega je 20 svojti pravih špiljskih životinja. One su se prilagodile podzemnom okolišu i obično ne mogu preživjeti izvan špilja. Karakterizira ih nedostatak pigmenta i organa vida, ali imaju razvijena druga osjetila (miris, okus, dodir). Manitu peć su istraživali i u njoj sakupljali faunu mnogobrojni poznati europski biospeleolozi. Rezultat toga je otkriće novih vrsta, kao što je lažištipavac Chthonius radjai i račić Bogidiella sketi
„Vještica“ iz Manite peći
Poučna staza Velika Paklenica
Najposjećenija staza u parku koja vodi od kanjona Velike Paklenice do Planinarskog doma. Na stazi se nalazi 10 interpretativnih ploča koje educiraju o prirodnim osobitostima NP Paklenica i kulturnim značajkama ovog područja.
Poučna staza Velika Paklenica
Poučna staza Paklarić s vidikovcem
Poučna staza Paklarić smještena je uz lijevu obalu potoka nedaleko od ulazne recepcije. Ulaz na stazu je označen pločama. Poučna staza počinje starim, preuređenim pakleničkim mlinom te vodi do utvrde Paklarić, koja se nalazi na koti od 121 m, i vidikovca s kojeg se pruža panoramski pogled. Duljina staze je 550 m, a opremljena je s četiri edukativno-informativna panoa: velebitski stanovi, tradicionalna poljoprivreda, stočarstvo u južnom Velebitu i karavanski put. Na vidikovcu se nalazi teleskop i dvije interpretativne ploče o važnijim arheološkim lokalitetima.
O utvrdi Paklarić
Arheološko istraživanje Paklarića provedeno je 2001. godine. Na istočnom dijelu platoa obuhvaćen je obrambeni zid, a pronađena je manja količina prapovijesne keramike i veća količina srednjovjekovne keramike. Smatra se da je navedeni obrambeni zid izgrađen u kasnom srednjem vijeku (14.-16. st) na ostacima i od ostataka prapovijesnog suhozidnog bedema. Na zapadnom rubu platoa pronađena je velika količina životinjskih kostiju, školjki i veća količina ulomaka zemljanog posuđa. Značajni su i nalazi triju srebrnih novčića mletačkih duždeva. Smatra se da je i taj obrambeni objekt izgrađen u kasnom srednjem vijeku, te da je nadzirao značajnu komunikaciju koja je kroz Paklenicu vodila od mora prema Lici i obrnuto.
Utvrda Paklarić
Pješačka staza Pjeskarica
Pješačka staza Pjeskarica duga je 1,5 km, a počinje od obnovljenog Pakleničkog mlina 150 m sjeveroistočno od Ulaza 1 i vodi uz potok Velika Paklenica. Ljeti je na ovoj stazi moguće pobjeći od podnevnog sunca jer se većina staze proteže kroz šumoviti dio kanjona. Staza je relativno položena pa je pristupačna većini posjetitelja no zbog zahtjevnosti terena nije prilagođena osobama s posebnim potrebama. Duž staze postavljene su interpretativne ploče na kojima je moguće saznati nešto više o Nacionalnom parku.
Poučna staza "Pjeskarica"
Poučna staza „Kratko putovanje kroz prošlost“
Osam kilometara duga biciklističko-pješačka staza vodi od središta Starigrada-Paklenice do ulazne recepcije u Velikoj Paklenici, pa kroz stare zaseoke, preko Male Paklenice do Selina. Poučna staza „Kratko putovanje kroz prošlost“dio je ove pješačko-biciklističke staze. Opremljena je s pet interpretativnih ploča koji prikazuju povijest ovog kraja od prapovijesti do danas.
Biciklistička staza
Potok Velika Paklenica sa svojim pritokama jedina je hidrološki značajnija površinska tekućica na južnom Velebitu. Duž potoka je tijekom 19. st. sagrađeno 15 mlinova. Danas ni jedan mlin nije u funkciji, ali mlin 150 m sjeveroistočno od Ulaza 1 je obnovljen pa ga možete razgledati prilikom posjeta Nacionalnom parku.
Tijekom sezone mlin je svakodnevno otvoren od 8.00 do 19.00 h.
Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i vertikalna raščlanjenost, pružaju dom raznolikoj fauni.
O beskralješnjacima na području parka ima relativno malo podataka. Većina poznatih vrsta beskralješaka pripada skupinama koje su atraktivne za posjetitelje, poput leptira.
Iako je fauna dnevnih leptira istraživana, noćni leptiri su gotovo nepoznati. Među njima se najlakše uočava najveća vrsta leptira u hrvatskoj fauni – veliko noćno paunče (Saturnia pyri).
Od dnevnih leptira, a zabilježeno je više od 100 vrsta na području Parka, najbrojniji su predstavnici porodice plavaca (Lycaenidae). Najveći danji leptiri su prugasto jedarce (Iphiclides podalirius) i lastin rep (Papilio machaon). Visokoplaninske livade nastanjuje i jedan od najljepših leptira, apolon (Parnassius apollo).
Lastin rep (Papilio machaon)
U skupini vodozemaca i gmazova zabilježena je 31 vrsta. Među zmijama je zabilježeno 11 vrsta. Najčešće se u Parku mogu vidjeti neotrovnice šara poljarica (Hierophis gemonensis), pjegava crvenkrpica (Zamenis situla), bjelica (Zamenis longissimus). Poskok (Vipera ammodytes) i vrlo rijetki planinski žutokrug (Vipera ursinii macrops) jedine su otrovnice na ovom području.
Krška gušterica (Podarcis melisellensis)
Ptice su najbrojnija skupina kralješnjaka. Zastupljene su na širem području Parka i uz obalu Velebitskog kanala s 260 vrsta, od toga je 165 vrsta zabilježeno unutar granica Parka, a ostale vrste na širem području i uz obalu Velebitskog kanala. Od ukupnog navedenog broja, 112 je vrsta ptica gnjezdarica šireg područja, odnosno 90 vrsta unutar granica Nacionalnog Parka. U kanjonu Velike i Male Paklenice je zabilježena 161 ptičja vrsta, dok se 24 vrste ističu kao stjenjačke – petrofilne gnjezdarice. Najbrojnije su brgljez kamenjar (Sitta neumayer), bijela čiopa (Tachymarptis melba), hridna lastavica (Ptyonoprogne rupestris), divlji golub (Columba livia) i modrokos (Monticola solitarius).
Posebnu vrijednost Parku daju ugrožene i rijetke vrste ptica grabljivica kao suri orao (Aquila chrysaetos), sivi sokol (Falco peregrinus), orao zmijar (Circaetus gallicus) i jastreb (Accipiter gentilis). Od sova, u Parku je zabilježeno sedam vrsta. Najbrojnija je šumska sova (Strix aluco) i ćuk (Otus scops), a u kanjonu Velike i Male Paklenice se redovito gnijezdi najveća europska sova, ušara (Bubo bubo).
Šumske sastojine bogate su djetlićima od kojih su najrjeđi planinski djetlić (Dendrocopos leucotos) i crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius). Troprsti djetlić (Picoides tridactylus) je zabilježen samo tijekom 2008. i 2009. god. kad je u deblima izgorenih borova buknula populacija kukaca potkornjaka.
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) je do konca 1999. godine bio zastupljen s tri para. Na žalost, opadanje broja stoke u Velebitu i sve češći pokušaji trovanja grabežljivaca, osobito vuka, pridonijele su njegovom izumiranju s prostora Parka.
Veliki djetlić (Dendrocopos major)
U skupini sisavaca zabilježene su 53 vrste. Od velikih vrsta na prostoru Parka može se sresti srna (Capreolus capreolus), jelen (Cervus elaphus), divokoza (Rupicapra rupicapra) i divlja svinja (Sus scrofa).
Od zvijeri, na prostoru Parka obitava smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx), lisica (Vulpes vulpes), divlja mačka (Felis sylvestris), kuna (Martes foina) i lasica (Mustela nivalis).
Divlja mačka (Felis sylvestris)
Živi svijet podzemlja
Podzemlje je specifično stanište u kojem mogu preživjeti samo posebno prilagođene vrste. U podzemlju nema autotrofnih organizama (biljaka), pa su skraćeni hranidbeni lanci. Zbog toga u špiljama izostaje skupina životinja koje se hrane biljkama. Organska tvar potrebna za održavanje života u podzemlju dolazi s površine usitnjena ili otopljena u vodi i podzemnim bujicama. U mnogim polušpiljama Nacionalnog parka Paklenica organska tvar potječe od ostataka izmeta stoke s kojom su se tadašnji stanovnici sklanjali za nepovoljnih uvjeta, kiše i bure (primjerice špilje Mokrača, Šupljarka i Lukčeva).
Za podzemlje su značajna dva tipa staništa, kopneno i vodeno. Vodeno stanište, osim jezeraca i brzih stalnih ili povremenih tokova, čini tanki sloj vode koji se prelijeva po sigama i zidovima špilja. Podzemnim životinjicama najbogatije su tanke vodene prevlake po zemlji i po nakupinama raspadnutih organskih ostataka. Ovdje se sreće čitav niz najrazličitijih skupina kao male ili mikroskopski sitne vrste račića, grinja, oblića, maločetinjaša, pauka, lažištipavaca i kornjaša.
Prave podzemne životinje koje cijeli život provode pod zemljom nazivaju se troglobionti. Uslijed nedostatka svjetla u njihovoj građi došlo je do promjena u odnosu na nadzemne životinje pa većinom nemaju pigmenta ni oči. Zbog toga se razvijaju nove prilagodbe, kao osjetilo dodira (duga ticala, četine i dlake po tijelu), osjetilo za vlagu, kao i različiti oblici kemoreceptora.
Špiljski skakavac (Troglophilus cavicola)
Do sada su najpoznatije dvije endemske vrste račića iz špilje Manite peći Proasellus coxalis lucifugus i Bogidiella sketi. U skupini lažištipavaca (Pseudoscorpionida) najzanimljivija je endemska vrsta Chthonius radjai.
Od kukaca, u špilji je zabilježen trčak (Typhlotrechus bilimeki ssp. likanensis) i leptodirus (L. hochenwarti ssp. velebiticus).
Sniježnica na Buljmi je stanište endemske vrste trčka Nebria velebiticolla. Od trčaka još su zabilježene dvije vrste, i to Redensekia likana ssp. likana i Spelaeodromus pluto.
Sniježnica nasuprot Babing vrha je stanište zanimljive i česte vrste Astagobius angustatus ssp. vukusici.
Jama pod stijenom Buljme je obitavalište već spomenute rijetke vrste Leptodirus hochenwarti ssp. velebiticus.
U špiljama Nacionalnog parka postoje vrste koje dio vremena provode na površini, i to većinom noću. Nazivaju se troglofili. Za hladnih, tamnih i vlažnih noći izlaze na površinu i izvan špilje, uglavnom u potrazi za hranom. U ovu skupinu ubrajamo špiljskog šturka (Grylomorpha dalmatina) i špiljskog konjica (Troglophylus cavicola)
Šišmiši
Osim podzemnih vrsta u podzemlju su česte i vrste koje ulaze u špilje radi sklanjanja od nepovoljnih vanjskih uvjeta. Ovdje se najčešće radi o različitim skupinama kukaca, poput tulara, dvokrilaca i noćnih leptira.
Šišmiši spadaju također u ovu grupu jer se u špiljama odmaraju, razmnožavaju i othranjuju mlade, a hranu traže izvan špilja.
Bogatstvo biljnog svijeta očituje se u popisu od do sada 1000 zabilježenih biljnih vrsta i podvrsta, od čega je 79 endemičnih. Velika raznolikost, prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih, zakonom zaštićenih vrsta, od kojih se veliki broj nalazi u Crvenoj knjizi biljnih vrsta RH i na IUCN-ovoj Crvenoj listi ugroženih biljnih vrsta, svrstava Park u floristički izuzetno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj nego u Europi i svijetu. U flori Parka prevladavaju sljedeće porodice: glavočike (Asteraceae) i (Cichoriaceae), trave (Poaceae), lepirnjače (Fabaceae), usnače (Lamiaceae), ružovke (Rosaceae) i karanfili (Caryophyllaceae).
Trošenjem i lomljenjem stijena pod utjecajem sunca, leda, vode i temperature, ispod strmih grebena i vrhova, kakvi su primjerice Buljma ili Vaganski vrh, razvijaju se točila ili sipari. Na ovakvim krškim staništima može se održati samo mali broj vrsta jer je podloga rahla, pomična, a lomljeno stijenje različite veličine. Na točilima rastu mnoge endemične biljke kao što su kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), malijevo devesilje (Seseli malyi), tercijarni relikt lanilist (Linaria alpina) i široko rasprostranjena šuškavica (Paronychia kapela).
Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii)
Pukotine stijena imaju specifične mikroklimatske uvjete koji su mnogim biljkama omogućili da prežive nepovoljno razdoblje posljednje oledbe. Zbog toga na ovakvim krškim staništima nalazimo veliki broj endemičnih i reliktnih vrsta. Neke od njih su prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), hrvatski zvončić (Campanula cochleariifolia), valdštajnov zvončić (Campanula waldsteiniana) i okrugolisna pjeskarica (Arenaria orbicularis), kojoj su centar rasprostranjenja kanjoni Velike i Male Paklenice, a lokalizirano raste i na drugim lokalitetima u Hrvatskoj no nigdje drugdje na svijetu.
Prozorski zvončić (Campanula fenestrellata)
Pjeskarica (Arenaria orbicularis)
Kamenjari i stijene obrasli su rijetkim i ugroženim vrstama poput tulipana (Tulipa sylvestris), planinskog likovca (Daphne alpina), gromotulja (Globularia cordiifolia), krkavine (Rhamnus intermedia) i presličice (Muscari botryoides).
U dolcima gdje se dugo zadržava snijeg razvijaju se zajednice koje po bogatstvu vrsta i šarenilu cvijeća čine najljepše biljne formacije Nacionalnog parka Paklenica. Ondje su osobito brojni narančasti i žuti kranjski ljiljani (Lilium carniolicum), majčina dušica (Thymus sp.), veliki lisjak (Astrantia major), mahunka (Biscutella laevigata). U nižim dijelovima Parka na Velikim i Malim Močilima nalaze se vlažne livade koje su u proljeće bogate orhidejama.
Bosanski ljiljan (Lilium carniolicum ssp. bosnicacum)
Kao raritet ističemo gospinu papučicu (Cypripedium calceolus), jednu od najljepših europskih orhideja, koja raste uz šumske rubove.
Gospina papučica (Cypripedium calceolus)
"... s punim pravom možemo reći, da je Paklenica isto tako, ako ne i ljepša podzemno, kao što je i lijepa i divlja nadzemnom svojom šumom i svojim strmim liticama." (Josip Poljak 1929.)
Nacionalni park Paklenica obiluje brojnim krškim reljefnim oblicima, među kojima su vrlo značajni podzemni oblici, špilje i jame. Prvi pisani podaci o istraživanjima speleoloških objekata na području Parka potječu iz 19.st., a povezani su sa sakupljanjem i istraživanjem špiljskih kukaca. Do drugog svjetskog rata istražen je manji broj špilja na prostoru Parka, a nakon njega i proglašenja Paklenice Nacionalnim parkom istraživanja se provode kontinuirano s manjim ili većim intenzitetom.
Obrađeni speleološki objekti izuzetno povećavaju vrijednosti Nacionalnog parka, budući da se radi o značajnim paleontološkim, arheološkim, biospeleološkim, turističkim i etnografskim lokalitetima.
Vrlo vrijedna paleontološka nalazišta su Špilja u Zubu Buljme i Jama u Zubu Buljme. Tako je u Jami u Zubu Buljme pronađena lubanja špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) stara oko 30 000 godina.
Dio speleoloških objekata na području Nacionalnog parka Paklenica odavno je poznat lokalnom stanovništvu. U Pećini u Pazjanicama pronađeni su fragmenti keramike i kostiju koji ukazuju na povremen boravak ljudi još u razdobljima bakrenog i brončanog doba.
Ljudi su koristili špilje za zaklon sve do prije nekoliko desetaka godina o čemu svjedoče ostaci podzida i gospodarskih zgrada na ulaznim dijelovima desetak špilja. Uglavnom je riječ o malim objektima koje je u prošlosti lokalno stanovništvo koristilo kao skloništa i spremišta za stoku i druga dobra. Posebno se izdvajaju Babunjuša, Špilja kod Kneževića, Mokrača, Krumpirova pećina, Marasovića pećina i Lukčeva pećina (Škiljića stan).
Na području Parka dosad je obrađeno 120 speleoloških objekata, špilja i jama. Najdublja jama je Ponor na Bunjevcu duboka 534 m, još uvijek i jedna od najdubljih jama u Hrvatskoj (nalazi se na 14. mjestu po dubini). Svojom dubinom još se ističe Kaverna u Crljenom kuku dubine 152 m, a značajna je i zbog dimenzije dvorane, koja ima promjer od preko 100 m i svrstava se u red najvećih podzemnih šupljina u našem kršu. Posebno je atraktivna Jama lijepih fosila dubine 103 m, zbog velikih nakupina fosilnih ostataka školjkaša Lithiotis.
Najdulja špilja je Jama Vodarica duga 300 m, dok je Špilja u Zubu Buljme duga 250 m. Špilja Lucinka je 132 m duga, a 51 m visok ulaz u nju jedan je od najvećih špiljskih ulaza na području našeg krša, a iznimnih dimenzija je i njena unutrašnjost.
Specifičan oblik speleoloških objekata predstavljaju snježnice i ledenice, a riječ je o špiljama ili jamama u kojima se tijekom većeg dijela ili cijelu godinu zadržava led ili snijeg, a koncentrirane su u vršnom dijelu Parka. Pojedine snježnice su korištene kao izvor pitke vode tijekom ljetne ispaše.
Posjećivanje speleoloških objekata i sakupljanje biološkog i geološkog materijala je zabranjeno bez posebne najave i dozvole!
Najdublji speleološki objekti u NP "Paklenica"
Najdulje špilje u NP "Paklenica"
Vodonepropusni sedimenti su smješteni ispod dobropropusnih i jako okršenih naslaga karbonatnih stijena, u proširenom dijelu Velike Paklenice, Brezimenjače i u izvorišnim dijelovima Male Paklenice te povremenog toka Orljače.
Zbog toga u Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode, koja se odlikuje izvrsnom kakvoćom, jesu Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo i Pećica.
Najjači izvor Velike Paklenice je vrelo Ivine vodice, na nadmorskoj visini od oko 1200 m, zatim Kontinovo vrilo na 870 m, Crno vrilo na 780 m i Jukića vrilo na 600 m. Iznad Ramića je izvor Vratrovac, a izvor povremenog vodotoka Brezimenjače je na otprilike 1000 m. Na istoj je visini izvorište Suve drage.
Potok Velika Paklenica obično ponire na području ispod Anića luke. Cijelom svojom duljinom protječe do ušća u more tijekom kišnog razdoblja u proljeće, jesen i zimu.
Vodotok Male Paklenice izvire iznad Vlaškogradske drage na oko 1 000 m, manjeg je kapaciteta, a ovisi o godišnjem dobu i oborinama. Vodotok postupno ponire do sutoka Orljače, a u kanjonu je potok aktivan za kišnih jeseni, zime i ranog proljeća, kada mu se na koti od 484 m ulijeva bujični tok Orljače koja izvire ispod obronaka Svetog brda.
Na području Velikih Močila nalazi se ograđeni izvor Staro vrilo s još nekoliko cijednica. Njih ima i na lokalitetu Mala Močila, ali u vlažnijim dijelovima godine. U vršnoj zoni Velebita stalne nakupine vode su u Babinu jezeru ispod Babina vrha.
Područje Nacionalnog parka Paklenica odlikuje iznimna raznolikost geomorfoloških oblika.
Pogled u istok prema Svetom brdu
Jedni od najatraktivnijih dijelova južnog Velebita svakako su zadivljujući kanjoni Velike i Male Paklenice.
Kanjon Velike Paklenice duljine je 14 km, a širine 500-800 m. U svom najužem dijelu, oko bunkera, kanjon je širok svega 50 m. S obje strane kanjona uzdižu se vertikalne stijene, od kojih su neke više i od 700 m. Najatraktivniji dio predstavlja predio strmog pada potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu odmah iznad potoka i tvore najuži dio kanjona u području između Anića luke i parkirališta.
Kanjon Male Paklenice skromnijih je razmjera i bujica što njime teče znatno je slabija. Dug je 12 km, a širok 400-500 m. U svom najužem dijelu je širok tek 10 m, dok se okolne stijene uzdižu do visine od 650 m. Prijelaz između kanjona Velike i Male Paklenice čini izrazito nepristupačan krški prostor kamenjara i kukova.
Za središnji dio Parka reprezentativan je reljefni kompleks Borovnika i Crnog vrha, a u njegovoj se blizini nalaze udolinska proširenja Malih i Velikih Močila. Velika Močila su reljefno vrlo zanimljiva zdjelasta udolina na visini od 850 m/nm, okružena Crnim vrhom (1 110 m/nm), Škiljinom kosom (1 015 m/nm) i Zelenim brigom (842 m/nm), dok se južnim rubom prostire Borovnik, prozvan po šumi crnog bora.
Istočni je dio Parka geomorfološki izrazito diferenciran, nepristupačan i divlji. Dalje na istok ova zona divljine prelazi u područje blažih formi u predjelu Malog i Velikog Libinja, koje čine krške zaravni s mnogobrojnim ponikvama čija su dna uglavnom bila obrađena.
Vršno područje Nacionalnog parka Paklenica čini uski greben Velebita, širine od 1 do 3 km. Tu se nalazi najviši vrh Velebita – Vaganski vrh (1757 m/nm).
Pogled s Vaganskog vrha (1757 m/nm) - najvišeg vrha Velebita
Geološke osobitosti Nacionalnog parka vidljive su po ljutom kršu u području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između obaju kanjona. Ondje se nalaze tipični oblici krškog reljefa, kao što su škrape, žlibe, kamenice, rupe, pukotine i špilje koje nastaju intenzivnim djelovanjem vode, ali i velikim temperaturnim razlikama tijekom pojedinih godišnjih doba.
Javna ustanova Nacionalni park Paklenica
Dr. Franje Tuđmana 14a
HR - 23244 Starigrad-Paklenica
Tel: +385 (0) 23 369 155, 369 202 (Uprava)
+385 (0) 23 369 452 (Kamp "Nacionalni park")
+385 (0) 23 369 803 (Ulaz 1 Velika Paklenica)
E-mail:
np-paklenica@paklenica.hr
prezentacija@paklenica.hr (info)
OIB: 24913665146
IBAN: HR0824070001100579272, OTP banka
