Cultural and natural heritage is counted among invaluable and indispensable goods, not just for each country, but for all humanity. Loss of any of these invaluable goods because of deterioration or disappearance means impoverishment of the heritage of all nations of the world. Parts of this heritage, due to their exceptional characteristics, can be considered as goods of "outstanding universal value" and as such, they deserve special protection from the dangers they are increasingly threatened by.
Having been included in the World Heritage List in 2017, the beech forests in the area of Paklenica National Park and the Northern Velebit National Park belong to globally significant localities.
UNESCO is an organization that has been implementing the idea of the need to preserve the world's natural and cultural heritage since 1972, when the Convention Concerning the Protection of the World's Cultural and Natural Heritage was adopted. The purpose of the Convention is to identify, protect, conserve, present and transmit to future generations the cultural and natural heritage of outstanding universal value. One of the most important instruments of the Convention is the inclusion of heritage into the UNESCO World Heritage List. The main basis for inclusion in the Natural Heritage List is that a heritage asset has an outstanding universal value under one of the four criteria:
- areas of exceptional natural beauty and aesthetic importance
- areas representing major stages of Earth's history, significant geological processes and possessing significant geomorphic or physiographic features
- areas representing an example of ecological and biological processes in the evolution
- areas which are most significant natural habitats for in-situ conservation of biological diversity
The beech forests of Paklenica National Park and Northern Velebit National Park were listed on UNESCO World Heritage List on 7 July 2017, and together with the beech forests of Albania, Austria, Belgium, Bulgaria, Italy, Germany, Romania, Slovakia, Slovenia, Spain and Ukraine comprise the whole of "Ancient and Primeval Beech Forests of the Carpathians and Other Regions of Europe". For inclusion in the UNESCO World Heritage List, as Croatian representatives of the primeval beech forests, two sites were selected, one within the boundaries of Paklenica NP (Suva draga-Klimenta and Oglavinovac-Javornik) and the other part within the borders of Northern Velebit NP (Rožanski and Hajdučki kukovi).
The beech forests of Paklenica and Northern Velebit National Parks represent exceptionally preserved and undisturbed forest ecosystems, whose authenticity and integrity have been secured by years of protection. They are a valuable part of the European primeval beech forests and an important haven for many species, some of which, like the bear, lynx, wolf, stag beetle, longhorn beetle, and holly, peony or forest orchids, are endangered worldwide.
Beech is one of the most important species in deciduous temperate forests. It represents a remarkable example of re-invasion of space and development of forest communities after the last glaciation, across the whole of Europe, under a variety of environmental conditions (climatic and geographic) and over a relatively short period of time. It is a process that continues even today.
With the development of civilization and the cultivation of forest areas, significant forest areas have disappeared all over Europe, including beech forests. Many of the beech forests that are still in existence are used for economic purposes, which harms their authenticity. It is estimated that, before human intervention, ancient beech forests in Europe occupied 91 million hectares. Today, primeval beech forests occupy an area of only 90,000 hectares. The only examples of primeval beech forests that can still be explored for their intactness and true preservation are limited to relatively small areas, so it was necessary to unify these remains throughout Europe, under one natural good and with one goal, which is joint care.
In 2021, the Unesco World Heritage Series “ Ancient and Primeval Beech Forests of the Carpathians and Other Regions of Europe” was extended with 6 additional States Parties (Bosnia&Herzegovina, Czechia, France, North Macedonia, Poland, and Switzerland). This extension added 15 new protected areas to the network. And more precious forest areas in other countries could follow. The entire World Heritage Site comprises the few remaining European primeval beech forests and centuries-old European beech forest areas, which are almost unaltered by humans.
This World Heritage series is currently the largest serial World Heritage property. With 93 sites in 18 countries, it is the only World Heritage Site globally that connects so many component parts. It covers areas in Albania, Austria, Belgium, Bosnia& Herzegovina, Bulgaria, France, Germany, Italy, Croatia, Czechia, North Macedonia, Poland, Romania, the Slovak Republic, Slovenia, Spain, Switzerland, and the Ukraine. This requires collaboration across boundaries and illustrates the close relationship of the beech forest with European culture.
Ancient and Primeval Beech Forests of the Carpathians and Other Regions of Europe as a transboundary property is under the joint care of 18 countries in whose territories the individual components are located, and the care is provided through regular meetings and development of joint projects and management documents. More info on the Property is available on the following link: European beech forests
Lugarnica is a simple catering object, located right next to the Velika Paklenica stream beside the main hiking trail. It is 4 km away from the main parking lot, and if you go straight to Lugarnica from there, you should arrive in about 1.30 h.
At Lugarnica you can lift your spirits with tea, Turkish coffee and a cold drink or order some of the dishes on the menu. Payment is made in cash only, so we suggest you bring it along when you leave for the mountain.
Working hours:
May – October daily from 10 am to 5 pm
In the period from Easter till May it is opened only on weekends and on national holidays.
The reception at the second entrance to the Paklenica National Park is located in front of the Mala Paklenica canyon in Seline. It is open only during the main visiting season.
You can also buy entrance tickets, which are valid for Entrance 1, at Entrance 2.
Entrance 2:
p>
Entrance coordinates: 44.283077, 15.49276
You can buy 1-day or several-day tickets for visiting the Park, a parking ticket if you’re entering by car and receive useful information at the Entrance 1 reception.
The Paklenica National Park’s price list is available on the following link: price list
Entrance 1:
Entrance coordinates: 44.294053, 15.457578
There is preserved location with Mirila on the locality Grabove doline inside the Paklenica NP. These monuments are connected to the nearby settlement.
For more information, you can visit the Mirila Virtual Museum
The arrival of Croats in this area began in the early Middle Age. The earliest preserved traces of their presence are the chapels of St. George (Sv. Juraj) in Rovanjska and the chapel of St. Peter (Sv. Petar) in Starigrad, built in the 9th or 10th century A.D.
Chapel of St. Peter (Sv. Petar) in Starigrad
Two forts - Večka kula (on the cape just east of Starigrad) and Paklarić (on top of a long-abandoned prehistoric hillfort, overlooking the entrance to Velika Paklenica gorge) – were probably erected in the late Middle Age (14th-16th century).
The depiction of the ruins of Večka Tower during the Turkish wars (by Martin Stier, mid-17th century)
This era was followed by two centuries of war with the Turks. The population fled and the area at the foot of Velebit was completely abandoned. As the Turkish power began to fade, in 1671 the Venetian authorities began to populate the area of Starigrad with Bunjevacs, a Croatian population from the neighboring areas that were still under Turkish occupation. In 1700, the Turks finally retreated, and the area at the foot of South Velebit was annexed to Venetian Dalmatia.
People
The pastures and treatable land of Velebit, contained in karstic sinkholes, provided for the local population. Having adapted to the geographic and climatic environment, the residents mostly engaged in nomad stock herding, which is confirmed by mountain shepherd residences. The fact that many people stayed in mountain residences in the summertime is reflected in the ruins of numerous sacral buildings: churches, chapels, altars, holy hills and measures (mirila). The features of the area are also reflected in the traditional architectural style – namely, the cube roofs, concrete barrel-shaped roofs that have remained preserved on houses, economic facilities and mills along the stream of Velika Paklenica.
Distinctive roof architecture
There are ten old settlements inside the National Park, which are now mostly abandoned: Parići, Ramići, Kneževići, Katići, Škiljići, Jasenar, Rimenić, Jurline, Marasovići and Njive. Particularly interesting is the site Sklopina with the houses built into semi-faults.
Sklopina
During the first half of the 19th century, 15 water mills were built on Velika Paklenica Stream, from the today’s Entrance 1 upstream. These mills are: Donji (Lower) Marasović Mill, Srednji (Mid) Marasović Mill, Šikić Mill, Dadić Mill, Jurnović Mill, Markov Mill, Katić Mill, Smokrović Mill, Donji (Lower) Ramić Mill, Parić Mill, Gornji (Upper) Ramić Mill, Donji (Lower) Parić Mill, Gornji (Upper) Parić Mill, Donji (Lower) Knežević Mill and Gornji (Upper) Knežević Mill.
Today, not one of these mills is still in function, but the mill located 150 m northeast of Entrance 1 has been renovated, so you can sightsee it during your visit to the National Park.
During the main visiting season (May to October) the mill is open daily from 8 a.m. to 7 p.m.
For thousands of years, shepherds used Vaganacka Cave to shelter their herds. They left behind a four meters thick accumulation of soil and fragments of characteristically shaped pottery vessels.
Over the last two thousand years before Christ, the east coast of the Adriatic was gradually conquered by the Roman legions. After the Roman Province of Dalmatia was founded in the early 1st century A.D., permanent Roman reign was established. Starigrad (Roman name: Argyruntum) was established at the time, and it soon developed into an important trading center. In the fourth century A.D., Emperor Tiberius had it fortified with walls and towers. The town cemetery was situated by the road that led southwest of the town. Plenty of archeological findings were collected from approximately 400 explored graves – jewelry, glassware and metalware, weapons and tools. The most interesting finding is certainly the ancient glass collection – as many as 146 vessels of different forms (bowls, glasses, bottled) – kept in the Zadar Museum of Archeology.
Peninsular location of Starigrad Paklenica at the start of the 20th century (ABRAMIĆ - COLANGO 1909).
Life in Argyruntum came to a standstill in the early 4th century A.D. The era of peace was interrupted by attacks of barbaric nations that eventually led to the decline of the Roman state. In an attempt to bring the Adriatic coast back to Empire, East Roman Emperor Justinian built a system of fortifications to secure navigation and protect the local population. The ruins of forts and towers above Modrič and near Sveta Trojica not far from Tribanj are parts of this defensive system that briefly postponed the final decline of the ancient world in the Adriatic.
Ancient glass from Argyruntum
Dosad je u ovu ekološku mrežu uključeno oko 27.500 područja na gotovo 20% teritorija EU, što je čini najvećim sustavom očuvanih područja u svijetu. Natura 2000 temelji se na EU direktivama, područja se biraju znanstvenim mjerilima, a kod upravljanja tim područjima u obzir se uzima i interes i dobrobit ljudi koji u njima žive (preuzeto s http://www.haop.hr).
Ciljne vrste za Natura 2000 područje Nacionalni park Paklenica:
|
Natura2000 |
Hrvatski naziv vrste |
Znanstveni naziv vrste |
Skupina |
|
1083 |
jelenak |
Lucanus cervus |
Beskralješnjaci |
|
1087 |
alpinska strizibuba |
Rosalia alpina* |
|
|
1088 |
hrastova strizibuba |
Cerambyx cerdo |
|
|
1089 |
velika četveropjega |
Morimus asper funereus |
|
|
4019 |
tankovratni podzemljar |
Leptodirus hochenwartii |
|
|
6337 |
planinski žutokrug |
Vipera ursinii macrops* |
Gmazovi |
|
1303 |
mali potkovnjak |
Rhinolophus hipposideros |
Sisavci |
| 1304 | veliki potkovnjak | Rhinolophus ferrumequinum | |
|
1308 |
širokouhi mračnjak |
Barbastella barbastellus |
|
| 1310 | dugokrili pršnjak | Miniopterus schreibersii | |
| 1321 | riđi šišmis | Myotis emarginatus | |
|
1323 |
velikouhi šišmiš |
Myotis bechsteinii |
|
|
1324 |
veliki šišmiš |
Myotis myotis |
|
|
1352 |
vuk |
Canis lupus* |
|
|
1354 |
medvjed |
Ursus arctos* |
|
|
1361 |
ris |
Lynx lynx |
|
| 6338 | dinarski voluhar | Dinaromys bogdanovi | |
|
1473 |
kitaibelov pakujac |
Aquilegia kitaibelii |
Flora |
|
1547 |
cjelolatična žutilovka |
Genista holopetala |
|
|
1604 |
planinski kotrljan |
Eryngium alpinum |
|
|
1902 |
gospina papučica |
Cypripedium calceolus |
|
|
4072 |
dinarski rožac |
Cerastium dinaricum |
|
|
2093 |
modra sasa |
Pulsatilla vulgaris ssp. grandis |
|
|
4089 |
Skopolijeva gušarka |
Arabis scopoliana |
Ciljni stanišni tipovi za Natura 2000 područje Nacionalni park Paklenica:
|
Naziv stanišnog tipa |
Natura2000 |
|
Klekovina bora krivulja (Pinus mugo) s dlakavim pjenišnikom (Rhododendron hirsutum) |
4070 |
|
Sastojine Juniperus communis na kiseloj ili bazičnoj podlozi |
5130 |
|
Mediteranske makije u kojima dominiraju borovice Juniperus spp. |
5210 |
|
Planinski i pretplaninski vapnenački travnjaci |
6170 |
|
Karbonatna točila Thlaspietea rotundifolii |
8120 |
|
Istočnomediteranska točila |
8140 |
|
Karbonatne stijene s hazmofitskom vegetacijom |
8210 |
|
(Sub-) mediteranske šume endemičnog crnog bora |
9530 |
|
Ilirske bukove šume (Aremonio-Fagion) |
91K0 |
|
Špilje i jame zatvorene za javnost |
8310 |
Područje Nacionalnog parka dio je i Natura 2000 područja Velebit (HR1000022) značajno za ptice (POP).
Aquilegia kitaibelii
Kitajbelov pakujac
Cerastium dinaricum
Dinarski rožac
Cypripedium calceolus
Gospina papučica
Eryngium alpinum
Planinski kotrljan
Ilirske bukove šume
Stanište alpinske strizibube
Lucanus cervus
Jelenak
Morimus funereus
Mrka strizibuba
Pretplaninski vapnenački travnjaci-stanište planinskog žutokruga
Pulsatilla grandis
Sasa
Rosalia alpina
Alpinska strizibuba
Vipera ursinii macrops
Planinski žutokrug
Kulturna i prirodna baština svrstava se u neprocjenjiva i nezamjenjiva dobra, ne samo svake pojedine zemlje već i cjelokupnog čovječanstva. Gubitak bilo kojeg od tih dobara neprocjenjive vrijednosti zbog propadanja ili nestajanja, znači osiromašenje baštine svih naroda svijeta. Dijelovi te baštine, zbog svojih iznimnih osobina, mogu se smatrati dobrima "iznimne univerzalne vrijednosti" i kao takovi zavređuju posebnu zaštitu od opasnosti koje im sve više prijete.
Proglašenjem i upisom na Popis svjetske baštine 2017. godine, bukove šume na području Nacionalnog parka Paklenica i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit pripadaju svjetski značajnim lokalitetima.
UNESCO je organizacija koja je zamisao o potrebi očuvanja svjetske prirodne i kulturne baštine počela provoditi od 1972. godine kada je usvojena Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Svrha je Konvencije da identificira, štiti, čuva, prezentira i predaje budućim generacijama kulturnu i prirodnu baštinu iznimne univerzalne vrijednosti. Jedan od najvažnijih instrumenata Konvencije je je uvrštavanje dobara na UNESCO-ov Popis Svjetske baštine. Glavni kriterij za uvrštavanje na Popis prirodne baštine je da dobro ima iznimne univerzalne vrijednost po jednom od 4 kriterija:
- područja iznimne prirodne ljepote i estetskog značaja
- područja koja predstavljaju važne etape povijesti našeg planeta, značajne geološke procese i imaju značajne geomorfološke i fiziografske karakteristike
- područja koja predstavljaju primjer ekoloških i bioloških procesa u evoluciji
- područja koja su najznačajnija prirodna staništa za očuvanje biološke raznolikosti in situ
Bukove šume Nacionalnog parka Paklenica i Nacionalnog Parka Sjeverni Velebit uvrštene su 7. srpnja 2017. godine na UNESCO-v Popis svjetske baštine te zajedno s bukovim šumama Albanije, Austrije, Belgije, Bugarske, Italije, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Španjolske i Ukrajine, sačinjavaju cjelinu „Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe". Za uvrštenje na UNESCO-v Popis svjetske baštine kao hrvatski predstavnici izvornih bukovih šuma, odabrane su dvije cjeline, jedna unutar granica NP Paklenica (Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik) i druga cjelina unutar granica NP Sjeverni Velebit (Rožanski i Hajdučki kukovi).
Bukove šume Nacionalnih parkova Paklenica i Sjeverni Velebit predstavljaju iznimno očuvane nenarušene šumske ekosustave kojima je dugogodišnja zaštita osigurala izvornost i cjelovitost. Vrijedan su dio izvornih bukovih Europe i važno su utočište brojnim vrstama, od kojih su neke, poput medvjeda, risa, vuka, djetlovki, jelenka, strizibuba, te božikovine, božura ili šumskih orhideja, ugrožene na svjetskoj razini.
Bukva je jedna od najvažnijih vrsta u šumama listača umjerenog pojasa. Predstavlja izvanredan primjer ponovnog osvajanja prostora i razvoja šumskih zajednica nakon posljednje glacijacije, duž cijelog područja Europe, pod različitim ekološkim uvjetima (klimatski i geografski) kroz relativno kratko vrijeme. To je proces koji traje i danas.
Razvojem civilizacije i kultiviranjem šumskih površina, diljem Europe nestale su značajne šumske površine pa tako i bukove šume. Mnogim bukovim šumama koje još postoje se gospodari pa je njihova izvornost narušena. Procjenjuje se da su bukove prašume, prije ljudske intervencije u Europi zauzimale 91.000.000 hektara. Danas izvorne bukove zauzimaju površinu od svega 90.000 hektara. Jedini primjeri izvornih bukovih šuma koji se još mogu istraživati zbog svoje netaknutosti i iskonske očuvanosti, ograničeni su na relativno mala područja pa se nametnula potreba objedinjavanja tih ostataka diljem Europe pod jedno prirodno dobro i s jednim ciljem, a to je zajednička briga o njima.
O prekograničnom dobru „Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe“ zajedno brine 18 država na čijem se području nalaze pojedine komponente kroz redovne sastanke i razvoje zajedničkih projekata te upravljačkih dokumenata. Više o komponentama Dobra dostupno je na sljedećoj poveznici: Europske bukove šume.
UNESCO-ovo Serijsko Dobro Svjetske baštine “Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe” 2021. godine prošireno je sa 6 novih država članica (Bosna i Hercegovina, Češka, Francuska, Poljska, Sjeverna Makedonija i Švicarska). Ovim proširenjem dodano je, i umreženo s ostalima, 15 novih zaštićenih područja, a moguće je da će u skoroj budućnosti slijediti i dodavanje još vrijednih šumskih područja. Cijelo Dobro Svjetske baštine sadrži svega nekoliko preostalih Europskih prašuma i stoljetne Europske bukove šume, koje su opstale gotovo neizmjenjene do danas.
Ovo serijsko Dobro trenutno je najveće serijsko dobro UNESCO-ove Svjetske baštine. S 93 lokaliteta u 18 država, jedino je dobro Svjetske baštine koje povezuje toliko mnogo komponenti. Unutar navedenog Dobra nalaze se područja iz Albanije, Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Francuske, Njemačke, Italije, Hrvatske, Češke, Poljske, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Švicarske i Ukrajine. To zahtjeva prekograničnu suradnju i ilustrira blisku povezanost bukovih šuma s Europskom kulturom.
Recepcija na našem drugom ulazu u Nacionalni park Paklenicu nalazi se ispred kanjona Male Paklenice u Selinama, a otvorena je tijekom turističke sezone.
Na Ulazu 2 također možete kupiti ulaznice, a one vrijede i za Ulaz 1.
Ulaz 2:
p>
Koordinate ulaza: 44.283077, 15.49276
Biljni svijet
Bogatstvo biljnog svijeta očituje se u popisu od do sada gotovo 1000 zabilježenih biljnih vrsta i podvrsta, od čega je 79 endemičnih. Većina od zabilježenih endema je raširena po cijelom Velebitu, a samo stenoendem, okruglolisna pjeskarica (Arenaria orbicularis) raste u kanjonima Velike i Male Paklenice, te je u novie vrijeme zabilježen kod Vrlike, u dolini rijeke Cetine. Velika raznolikost, prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih i ugroženih, zakonom zaštićenih vrsta, od kojih se neke vrste nalaze u Crvenoj knjizi biljnih vrsta RH, svrstava Park u floristički izuzetno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj nego u Europi i u svijetu. U flori Parka prevladavaju sljedeće porodice: glavočike (Asteraceae) i (Cichoriaceae), trave (Poaceae), lepirnjače (Fabaceae), usnače (Lamiaceae), ružovke (Rosaceae) i karanfili (Caryophyllaceae).
Trošenjem i lomljenjem stijena pod utjecajem sunca, leda, vode i temperature, ispod strmih grebena i vrhova, kakvi su primjerice Buljma ili Vaganski vrh, razvijaju se točila ili sipari. Na ovakvim krškim staništima može se održati samo mali broj vrsta jer je podloga rahla, pomična, a lomljeno stijenje različite veličine. Na točilima rastu mnoge endemične biljke kao što su kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), malijevo devesilje (Seseli malyi), tercijarni relikt lanilist (Linaria alpina) i široko rasprostranjena šuškavica (Paronychia kapela).
Pukotine stijena imaju specifične mikroklimatske uvjete koji su mnogim biljkama omogućili da prežive nepovoljno razdoblje posljednje oledbe. Zbog toga na ovakvim krškim staništima nalazimo veliki broj endemičnih i reliktnih vrsta. Neke od njih su prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), hrvatski zvončić (Campanula cochlearifolia) i valdštajnov zvončić (Campanula waldsteiniana).
Kamenjari i stijene obrasli su rijetkim i ugroženim vrstama poput tulipana (Tulipa sylvestris), planinskog likovca (Daphne alpina), gromotulja (Globularia cordiifolia), krkavine (Rhamnus intermedia) i presličice (Muscari botryoides).
U dolcima gdje se dugo zadržava snijeg razvijaju se zajednice koje po bogatstvu vrsta i šarenilu cvijeća čine najljepše biljne formacije Nacionalnog parka Paklenica. Ondje su osobito brojni narančasti i žuti kranjski ljiljani (Lilium carniolicum), majčina dušica (Thymus sp.), veliki lisjak (Astrantia major), mahunka (Biscutella laevigata) i crveni uskolisni likovac (Daphne cneorum). U nižim dijelovima, Parka na Velikim i Malim Močilima, nalaze se vlažne livade i obradive površine koje su u proljeće bogate orhidejama. Kao raritet ističemo gospinu papučicu, fanglu (Cypripedium calceolus), jednu od najljepših europskih orhideja, koja je zabilježena na nekoliko lokalieta ličke padine uz rub bukovih šuma.
Šume
Fenomen šuma je jedan od glavnih razloga zbog kojeg je prostor južnog Velebita proglašen nacionalnim parkom. Danas u Parku obitavaju šume stare iznad 300 godina, a procjenjuje se da pripadaju među najstarije sastojine u Sredozemlju. Zbog toga su dvije komponente bukovih šuma, dana 07.07. 2017. god. na zasjedanju UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu u Krakowu, svrstane na Popis svjetske baštine UNESCO-a. Tako su bukove šume u predjelu Oglavinovac-Javornik i u predjelu Suva draga-Klimenta posebno uključena na svjetsku listu prirodne baštine. Isto vrijedi i za bukove šume Hajdučkih i Rožanskih kukova koje su u NP Sjeverni Velebit svrstane na listu svjetske baštine u programu „Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i drugih regija Europe“.
Na najnižim dijelovima uz morsku obalu razvijaju se zajednice mješovitih šuma medunca i bjelograba (Querco-Carpinetum orientalis- croaticum). Dio šuma je posječen pa se razvila degradacijska zajednica dračika (Paliuretunm adriaticum). Iznad ove zajednice raširene su šume crnog graba s jesenskom šašikom (Seslerio-Ostryetum), razvijene na nadmorskim visinama od 650 do 900 m, posebno na primorskim padinama pod utjecajem mediteranske klime. Na ove sastojine se u visinskom smjeru nastavljaju primorske šume bukve s jesenskom šašikom (Seslerio-Fagetum sylvaticae). Te šume nastanjuju različite raspone nadmorskih visina od 300 – 900 m i najzastupljenije su bukove zajednice Paklenice. Na ekstremno plitkim i skeletnim, suhim tlima istaknutih grebena i glavica centralnog dijela Parka razvija se zajednica šume crnog bora s dunjaricom (Cotoneastro-Pinetum nigrae). Prirodno se razvija na grebenima i strmim padinama na visini od 400 – 1200 m. Pretplaninske bukove šume s urezicom (Polystycho lonchytis-Fagetum) čine gornju granicu šumske vegetacije u visinskoj zoni 1000 - 1450 m. Zbog duljeg zadržavanja snijega, debla su u donjem dijelu povijena, čvornata i često neobičnog oblika. U svom najgornjem dijelu ova zajednica čini klekovinu bukve. Bukove šume s bekicom (Luzulo-Fagetum) rastu na kiseloj podlozi trijaskih klastita. U njima nema grmlja već je na tlu sloj mahovina radi čega djeluju prozračno, a mahovina osigurava vlagu bogatoj fauni tla. U blizini vodotoka razvijena je brdska šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetum). Klekovina bora krivulja s kozokrvinom (Lonicero borbasianae-Pinetum mugi) zauzima vršni pojas Velebita. To je najveća i najkompaktnija površina pod klekovinom bora u cijeloj Hrvatskoj.
Životinjski svijet
Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i visinska raslojenost, pružaju dom raznolikoj fauni.
Beskralješnjaci
O beskralješnjacima na području parka ima relativno malo podataka. Ispod kamenja brojni su i štipavci (Scorpiones). Svi su štipavci predatori i na kraju tijela imaju bodlju koja je spojena s otrovnom žlijezdom. Otrovom omamljuju ili ubijaju plijen. Vrste koje žive u Nacionalnom parku također su otrovne, ali nisu smrtno opasne za čovjeka. Među otrovne vrste paučnjaka u Parku, ubrajamo i sve paukove (Aranea). Najveća vrsta koju se ljeti može vidjeti na velikim mrežama koje gradi između grmlja je pauk krstaš (Araneus diadematus). Zasigurno među najljepšim paucima je jedna malena vrsta koju se najlakše može uočiti po crvenoj boji zatka. To je pauk skakač (Eresus) koji živi na stijenama i pokreće se brzim skakanjem s jedne na drugu stranu. Osim brojnih vrsta za ljude potpuno bezopasnih paukova različitih kriptičkih boja koje im pomažu da ostanu sakriveni među travom i cvijećem i love kukce, u Parku ili u njegovoj najbližoj okolici žive i vrste čiji ubod može biti opasan za ljude. To su crna udovica (Latrodectus mactans) zabilježena u Marasovićima i tarantula (Lycosa sp.). Obje vrste se zadržavaju na tlu ispod kamenja i u šupljinama. Grade guste pridnene mreže. Tarantula se dugo brine za leglo, a mlade paučiće nosi na leđima dok ne ojačaju.
Jedan od najvećih razreda životinjskog carstva s oko 30 redova su kukci. Ovi člankonošci, s tri para nogu, su svakako najveća, ali i slabije poznata skupina životinja u Parku. Pretpostavlja se da prostor Parka nastanjuje oko 2500 različitih vrsta.
Većina poznatih vrsta beskralješnjaka pripada skupinama koje su atraktivne za posjetitelje, poput leptira. Iako je fauna dnevnih leptira istraživana, noćni leptiri su gotovo nepoznati. Među njima se najlakše uočava najveća vrsta leptira u hrvatskoj fauni – veliko noćno paunče (Saturnia pyri). Od dnevnih leptira, a zabilježene su 84 vrste na području Parka, najbrojniji su predstavnici porodice plavaca (Lycaenidae). Najveći danji leptiri su prugasto jedarce (Iphiclides podalirius) i lastin rep (Papilio machaon). Visokoplaninske livade nastanjuje i jedan od najljepših hrvatskih leptira, apolon (Parnassius apolo).
Osim leptira na livadama su česti bumbari koji oprašuju osobito biljke iz porodice usnača (Lamiaceae), divlje i pitome pčele, ose i skakavci. Divlje pčele grade pčelinjake u dupljama šumskog drveća, a ose grade manje osinjake uglavnom ispod kamena ili u pukotinama stijena. Različite vrste skakavaca su teritorijalne. Svoje područje označavaju intenzivnim glasanjem koje proizvode tako što trljajaju krila o noge ili krila o krila. Slične skakavcima bojom i veličinom su bogomoljke. No, za razliku od skakavaca koji se hrane biljem one su mesojedi. Skrivaju se u gustoj vegetaciji, a prednje noge drže uvijek spremne za hvatanje plijena. Jaja ostavljaju u gnijezdima od pjene koja se skrutne na zraku, a zalijepe ih za kamen. Još jedan opasan predator koji se hrani kukcima često se može vidjeti u grmlju na rubovima livada. To je grabežljiva stjenica iz roda Harpactor. Intenzivne je crvene boje, a na glavi ima dugu bodlju kojom isisava žrtve. U šumama su brojni mravi, od kojih je šumski mrav (Formica rufa) kao biološki značajna i rijetka vrsta šuma zakonom zaštićena u cijeloj Hrvatskoj.
Jedan od najvećih redova kukaca su kornjaši (Coleoptera). Međusobno se razlikuju bojom, oblikom, veličinom te mjestom i načinom života. Iako brojne vrste zbog skrivenog života ili male veličine ne primjećujemo, drugi su veliki i lako uočljivi te se s njima u prirodi često susrećemo. Najčešće dolaze pojedinačno, no u doba parenja ili hranjenja mogu se vidjeti u velikim skupinama.
Među kornjašima nalazimo brojne česte vrste poput hrušta (Mellolontha mellolontha) ili ružičara (Oxythrirea funesta), ali i brojne rijetke vrste kao što su alpska strizibuba (Rosalia alpina). Ova je vrsta u većini europskih zemalja jako prorijeđena te se nalazi na brojnim crvenim listama ugroženih vrsta. Kao ličinka provodi život u deblima starih bukava kojih je u šumi sve manje. U Paklenici se ova vrsta može vidjeti relativno često. Još su neke vrste strizibuba Paklenice ovisne o starim šumama jer se ličinke hrane drvetom te ih se može vidjeti u području gdje su u blizini gusti sklopovi šuma. Najveće od njih su hrastova strizibuba (Cerambyx cerdo) i strizibuba (Morimus funereus). U šumama se nalaze i druge velike vrste kornjaša poput jelenka (Lucanus cervus) i nosorošca (Oryctes nasicornis).
Najprimitivniji predstavnici kornjaša su trčci (Carabidae). Ime su dobili po načinu kretanja – trčanjem po tlu, premda su pojedine vrste dobri letači. Prema načinu ishrane većinom su mesojedi, samo je manji broj vrsta biljojeda. Uglavnom su aktivni noću kada traže hranu, no za vlažna i oblačna vremena, te u rano proljeće sreću se i tijekom dana. S obzirom da su vrlo osjetljivi na promjene u ekosustavu, mogu biti odlični bioindikatori staništa koje nastanjuju, posebno šumskih. Najveći trčak je Proceras gigas, duljine 7 cm, a zabilježen je oko planinarskog doma u Paklenici u zoni bukovih šuma. U europskim zemljama postaje sve rjeđi pa je i zaštićen. Iz roda Carabus, u NP Paklenica su zabilježene 4 vrste: C. violaceus, C. caelatus, C. catenulatus i C. intricatus. Zanimljive su i dvije vrste iz roda Calosoma, C. inquistor i C. sycophanta. Hrane se gusjenicama, a aktivne su danju. Od endemičnih vrsta Balkanskog poluotoka treba spomenuti dvije vrste Myas chalybaeus, i Laemostenus dalmatinus.
Na stazama i putovima, posebno tamo gdje se još može vidjeti stoka, česti su kotrljani. Ove vrste uzimaju komadiće izmeta (balege) te ih kotrljaju oblikujući kuglu koju zakapaju u zemlju. U kuglu odlože jaje iz kojeg se razvija ličinka koja se hrani balegom dok ne odraste.
Kralješnjaci
Od kralješnjaka poznate su skupina vodozemaca i gmazova, a zabilježene su s 31 vrstom. Vodozemci su zastupljeni sa 6 vrsta, a gmazovi s 25 vrsta. Gmazovi su brojem vrsta i jedinki brojniji od vodozemaca jer preferiraju suha staništa. Najčešće se mogu vidjeti na stijenama izloženim suncu, uz šumske rubove i putove. Ove hladnokrvne životinje reguliraju tjelesnu temperaturu tako što se određeno vrijeme sunčaju, a u jutro i za hladnih dana su sporiji pa ih se može lakše promatrati. Zabilježeno je 13 vrsta guštera, 11 vrsta zmija i jedna vrsta kopnenih kornjača. Od zmija samo dvije su otrovnice opasne za čovjeka i to poskok i planinski žutokrug.
Među zmijama je utvrđeno 11 vrsta. Najčešće se u Parku mogu vidjeti neotrovnice šara poljarica (Hierophis gemonensis), pjegava crvenkrpica (Zamenis situla), bjelica (Zamenis longissimus). Poskok (Vipera ammodytes) i vrlo rijetki planinski žutokrug (Vipera ursinii subsp. macrops) jedine su otrovnice na ovom području. Poluotrovnice su crna krpa (Telescopus fallax) i zmajur (Malpolon insignitus).
Ptice su najbrojnija skupina kralješnjaka, a do sada su zabilježenih 260 vrsta, od toga 167 vrsta unutar granica nacionalnog parka. Ptičji svijet je zastupljen sa 111 vrsta gnjezdarica, i to na širem prostoru Parka. Od gnjezdarica treba spomenuti zajednicu ptica stijena i litica u kanjonima Velike i Male Paklenice s 24 ptičje vrste. Najčešći su brgljez kamenjar (Sitta neumayer), modrokos (Monticola solitarius), bijela čiopa (Tachymarptus melba), hridna lastavica (Ptyonoprogne rupestris) i divlji golub (Columba livia).
Posebnu vrijednost Parku daju ugrožene i rijetke vrste ptica grabljivica kao suri orao (Aquila chrysaetos), sivi sokol (Falco peregrinus), orao zmijar (Circaetus gallicus) i jastreb (Accipiter gentilis). Od sova, u Parku je zabilježeno sedam vrsta. Najbrojnija je šumska sova (Strix aluco) i ćuk (Otus scops), a u kanjonu Velike i Male Paklenice se redovito gnijezdi najveća europska sova, ušara (Bubo bubo).
Monitoring ptica grabljivica pokazuje da se na širem području nacionalnog parka gnijezde 3 para sivih sokolova (Falco peregrinus), 3 para orla zmijara (Circaetus gallicus), te 1-2 para eje livadarke (Circus pygargus). Sve tri vrste ukazuju na važnost i očuvanost krških staništa na području nacionalnog parka Paklenica. Zadržavanje 1-2 para ušara (Bubo bubo) u penjačkoj zoni, među alpinističkim smjerovima pokazuje da još uvijek postoje niše u kanjonu Velike Paklenice pogodne za gniježđenje ove najveće europske sove.
Šumske sastojine bogate su djetlićima od kojih su najrjeđi planinski djetlić (Dendrocopos leucotos) i crvenoglavi djetlić (D. medius). Najčešće i najbrojnije vrste su veliki (D. major) i mali djetlić (D. minor), kao i siva (Picus canus) i crna žuna (Dryocopus martius).
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) je do konca 1999. godine bio zastupljen s tri para. Na žalost, opadanje broja stoke u Velebitu i sve češća trovanja grabežljivaca, osobito vuka, pridonijele su njegovom izumiranju s prostora Parka. Crkavica (Neophron percnopterus) je iz Hrvatske nestala još 1987. god., a zadnji puta je promatrana u kanjonima Velike i Male Paklenice. Danas bjeloglavi sup povremeno prelijeće iznad južnog Velebita u potrazi za hranom ili u vrijeme jesenske selidbe, kada mlade ptice lete duž istočne obale Jadrana prema Africi.
U skupini sisavaca zabilježene su 53 vrste. Od velikih vrsta na prostoru Parka može se sresti srna (Capreolus capreolus), jelen (Cervus elaphus), divokoza (Rupicapra rupicapra) i divlja svinja (Sus scrofa). Od zvijeri, na prostoru Parka obitava smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), lisica (Vulpes vulpes), divlja mačka (Felis sylvestris) i povremeno ris (Lynx lynx),
![Click to enlarge image sl. 3. D. martius.Trimmel[1].jpg](/images/dijetlicizunice/sl.%203.%20D.%20martius.Trimmel[1].jpg "Click to enlarge image sl. 3. D. martius.Trimmel[1].jpg")
PTICE GRABLJIVICE
SOVE
Živi svijet podzemlja
Podzemlje je specifično stanište u kojem mogu preživjeti samo posebno prilagođene vrste. U podzemlju nema autotrofnih organizama (biljaka), pa su skraćeni hranidbeni lanci. Zbog toga u spiljama izostaje skupina životinja koje se hrane biljkama. Organska tvar potrebna za održavanje života u podzemlju dolazi s površine usitnjena ili otopljena u vodi i podzemnim bujicama. U mnogim poluspiljama Nacionalnog parka Paklenica organska tvar potječe od ostataka izmeta stoke s kojom su se tadašnji stanovnici sklanjali za nepovoljnih uvjeta, kiše i bure (primjerice špilje Mokrača, Šupljarka, Lukčeva i Babunjuša).
Za podzemlje su značajna dva tipa staništa, kopneno i vodeno. Vodeno stanište, osim jezeraca i brzih stalnih ili povremenih tokova, čini tanki sloj vode koji se prelijeva po sigama i zidovima špilja. Podzemnim životinjicama najbogatije su tanke vodene prevlake po zemlji i po nakupinama raspadnutih organskih ostataka. Ovdje se sreće čitav niz najrazličitijih skupina kao male ili mikroskopski sitne vrste račića, grinja, oblića, maločetinjaša, pauka, lažištipavaca i kornjaša. Prave podzemne životinje koje cijeli život provode pod zemljom nazivaju se troglobionti. Uslijed nedostatka svjetla u njihovoj građi došlo je do promjena u odnosu na nadzemne životinje pa većinom nemaju pigmenta ni oči. Zbog toga se razvijaju nove prilagodbe, kao osjetilo dodira (duga ticala, četine i dlake po tijelu), osjetilo za vlagu, kao i različiti oblici kemoreceptora.
Do sada su najpoznatije dvije endemske vrste račića iz špilje Manite peći Proasellus coxalis lucifugus i Bogidiella sketi. U skupini lažištipavaca (Pseudoscorpionida) najzanimljivija je endemska vrsta Chthonius radjai. Od kukaca, u špilji je zabilježen trčak (Typhlotrechus bilimeki ssp. likanensis) i Leptodirus hochenwarti velebiticus.
Sniježnica na Buljmi je stanište endemske vrste trčka Nebria velebiticolla. Od trčaka još su zabilježene dvije vrste, i to Redensekia likana ssp. likana i Spelaeodromus pluto.
Sniježnica nasuprot Babing vrha je stanište zanimljive i česte vrste Astagobius angustatus ssp. vukusici.
Jama pod stijenom Buljme je obitavalište već spomenute rijetke vrste Leptodirus hochenwarti ssp. velebiticus.
Novijim istraživanjima 2012/2013 je ukupno utvrđeno 52 svojte beskralješnjaka koje obitavaju u Manitoj peći, od čega su 20 svojti prave špiljske životinje (19 troglobionata i 1 stigobiont). S obzirom da dio skupina nije taksonomski obrađena, za očekivati je da će ukupan broj svojti utvrđenih ovim istraživanjem, nakon provedenih analiza, biti veći. Od vrsta za koje je Manita peć tipski lokalitet potvrđene su populacije vrsta C. lingulata, H. egonpretneri, Chthonius radjai, P. c. lucifugus, dok vrstu B. sketi nije pronađena. Uz veliki broj novih svojti za Manitiu peć, pojedini nalazi su novi i za područje cijele Hrvatske te je tako po prvi put zabilježena vrsta dugoživca D. dispar i rod Geoglomeris iz skupine dvojenoga. Također, utvrđene su i moguće nove vrste za znanost iz skupina Isopoda, Collembola i Diplura. Navedeni rezultati ukazuju da je Manita peć izrazito biospeleološki bogata i zanimljiva te su potrebna daljnja istraživanja koja bi uz taksonomiju obuhvatila biologiju i ekologiju vrsta.
Skokuni (Collembola) i jednakonožni rakovi (Isopoda) dominiraju u brojnosti. Od ukupnog broja sakupljenih jedinki čak 44% otpada na skokune, a 26% na jednakonošce. Osim brojnošću, ove dvije skupine su i vrlo raznolike: utvrđeno je ukupno 14 svojti skokuna, od čega je jedna nova svojta za znanost, i 6 svojti jednakonožaca, od čega čak dvije predstavljaju nove svojte za znanost.
Ugrožene vrste u Manitoj peći prema Crvenoj knjizi špiljske faune Hrvatske:
U špiljama Nacionalnog parka postoje vrste koje dio vremena provode na površini, i to većinom noću. Nazivaju se troglofili. Za hladnih, tamnih i vlažnih noći izlaze na površinu i izvan špilje, uglavnom u potrazi za hranom. U ovu skupinu ubrajamo špiljskog šturka (Grylomorpha dalmatina) i špiljskog konjica (Troglophylus cavicola).
Osim podzemnih vrsta u podzemlju su česte i vrste koje ulaze u špilje radi sklanjanja od nepovoljnih vanjskih uvjeta. Ovdje se najčešće radi o različitim skupinama kukaca, poput tulara, dvokrilaca i noćnih leptira. Šišmiši spadaju također u ovu grupu jer se u špiljama odmaraju, razmnožavaju i othranjuju mlade, a hranu traže izvan špilja.
Link Hrvatski speleološki poslužitelj
http://public.carnet.hr/speleo/hrv/index.html
Ekološka mreža
Područje nacionalnog parka Paklenica i parka prirode Velebit je u cijelosti unutar ekološke mreže. Ekološka mreža Republike Hrvatske, proglašena Uredbom o ekološkoj mreži (NN 124/13) te izmijenjena Uredbom o izmjenama Uredbe o ekološkoj mreži (NN 105/15), predstavlja područja ekološke mreže Europske unije Natura 2000.
Ekološku mrežu RH (Natura 2000) prema članku 6. Uredbe o ekološkoj mreži (NN 124/13, 105/15) čine područja očuvanja značajna za ptice - POP (područja značajna za očuvanje i ostvarivanje povoljnog stanja divljih vrsta ptica od interesa za Europsku uniju, kao i njihovih staništa, te područja značajna za očuvanje migratornih vrsta ptica, a osobito močvarna područja od međunarodne važnosti) i područja očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove - POVS (područja značajna za očuvanje i ostvarivanje povoljnog stanja drugih divljih vrsta i njihovih staništa, kao i prirodnih stanišnih tipova od interesa za Europsku uniju). Ekološka mreža Republike Hrvatske obuhvaća 36,73% kopnenog teritorija i 15,42% obalnog mora, a sastoji se od 743 Područja očuvanja značajnih za vrste i stanišne tipove (POVS) te 38 Područja očuvanja značajnih za ptice (POP). Oko 26% ekološke mreže zaštićeno je u jednoj od devet nacionalnih kategorija zaštićenih područja (87% zaštićenih područja uključeno je u ekološku mrežu Natura 2000).
Ugrožene i rijetke vrste gmazova
Raširena je uz južnu granicu nacionalnog parka u naseljima Starigrad-Paklenica, Kruškovac, Seline, od morske obale do ulaznih dijelova u kanjone Velike i Male Paklenice. Najviši nalaz primjerka je u Bristovcu, na oko 500 m. Kornjača čančara spada u skupinu nisko rizičnih vrsta (nt).
Raširena je u vršnom dijelu NP Paklenice, od Struga prema Vaganskom vrhu. Posebno je česta na Strugama, oko skloništa i na Buljmi, gdje se ljeti viđa prilikom sunčanja na kamenju. Pripada skupini niskorizičnih vrsta (nt).
Raširen je od južne granice parka do 650 m uz rubove šuma, čistine i kamenjare. Zabilježen je u kanjonu Male Paklenice na stazi (450m) ispod Lucinek, u Donjoj dragi na stazi prema Malim Močilima, Na Velikom Vagancu (650 m), Njivama Lekinim (600 m). U kategoriji je nisko rizičnih vrsta (nt).
Redovito promatrana u obalnom području i u nacionalnom parku Paklenica do nadmorske visine od 570 m. Najčešće je raširena uz morsku obalu pa do južne granice nacionalnog parka. Mršić (1972, 19789) ju je zabilježio kod Manite peći (570 m), te u kanjonu V. Paklenici na 450 m. Pripada kategoriji nisko rizičnih vrsta (nt).
U Nacionalnom parku Paklenica nastanjuje obalno područje do nadmorske visine od 150 m. Zabilježen ispod Pozdravače, u Maloj Paklenici, a u Velikoj Paklenici ispod Selnice, te uz obalu mora, izvan granica nacionalnog parka, u parku prirode i u području ekološke mreže. Pripada kategoriji nisko rizičnih vrsta (nt).
U NP Paklenica je zabilježena u obalnom dijelu i uz južnu granicu parka, na prostoru parka prirode Velebit i u području ekološke mreže, pa do nadmorske visine od oko 100 m. Pripada kategoriji nisko rizičnih vrsta (nt).
U NP Paklenica nastanjuje kamenjarske livade iznad Malog Libinja, na Velikom i Malom Štirovcu, Vlaškom gradu, ispod Svetog brda i dijelom prema Debelom brdu. Ugrožena vrsta prije svega uništavanjem staništa hvatanjem i ubijanjem. U rangu vrste nalazi se na crvenoj listi ugroženih europskih vrsta. U Hrvatskoj je ugrožena (EN) i strogo zaštićena.
Ciljne vrste ptica grabljivica za Natura 2000
U NP Paklenica i u PP Velebit je odabrano je 20 vrsta ptica grabljivica od ukupno 27 do sada zabilježenih vrsta. Masno su otisnute ptice gnjezdarice, dok su ostale vrste rijetko zabilježene na preletu ili su redovite na proljetnoj, jesenskoj selidbi i zimi kao zimovalice.
Malobrojna gnjezdarica šuma Nacionalnog parka Paklenica. Odrasli primjerci su promatrani 12.07. 2001., 11. 06. 2008. na preletu iznad visokoplaninskih livada Buljme. U nacionalnom parku Paklenica se gnijezde 2-3 para u bukovim ili miješanim bukovo-crnoborovim šumama sjeverozapadnih obronaka Brezimenjače i sjevernih dijelova Velike Paklenice, kao i na sjevernoj ličkoj padini, gdje je nešto češća, od Zavižana, Štirovače u NP Sjevernom Velebitu, preko Panosa, Visočice do Sv. Roka i Prezida u južnom i jugoistočnom Velebitu. Na Crvenim potocima promatrana 3 primjerka 28.06.2006. Na cijelom Velebitu se gnijezdi od 50 do 80 parova. Redovita je preletnica za proljetne selidbe kada prelijeće pojedinačno ili u manjim jatima od 2-15-30 primjeraka. Već krajem travnja (28.04. 2014.) je uz obalu promatrano 13 jedinki u preletu uz obalu u Starigrad-Paklenici. Preleti preko Velebita zabilježeni su i na Baškim Oštarijama. Škanjac osaš se gnijezdi u višim područjima parka prirode, a u cijelom obalnom području Velebita je zabilježen na proljetnom odnosno jesenskom preletu, ili u sezoni gniježđenja prilikom preleta u potrazi za hranom. Vegetacija uz koju je bilježen u sezoni gniježđenja su prije svega miješane šume bukve i crnog bora, šume bukve, šume crnog bora, kao i miješane šume bukve jele i smreke. U Hrvatskoj je gnijezdeća populacija niskog rizika (nt).
Izumrla vrsta koja se gnijezdila u kanjonima Velike i Male Paklenice do godine 1987., kada je i posljednji put promatrana u prostoru nacionalnog parka i u Hrvatskoj. Zabilježena je na širem području, iznad oba kanjona, na preletu. Postoji opažanje ove ptice iz 2002. iznad Vratnika, kod Senja. U Hrvatskoj je izumrla kao gnjezdarica (Ex).
Izumrla vrsta koja se gnijezdila u kanjonu Male Paklenice zadnji puta 1997. god., a u kanjonu Velike Paklenice u 1998. i 1999. god. Gnijezda su se nalazila u kanjonu Velike i Male Paklenice, a preleti ptica u potrazi za hranom su evidentirani u različitim dijelovima nacionalnog parka. Danas više nije gnjezdarica, a posljednjih 10-ak godina je rijetko promatrana u preletu iznad kanjona. U 2006. god. su 30. travnja zabilježena 2 primjerka koja su prenoćila u kanjonu Velike Paklenice. Dana 07.06. 2014. je primjerkal letio iznad Velike Paklenice prema Maloj Paklenici. Na području Ažić lokve i Lukova, u obalnom dijelu Sjevernog Velebita učestali su preleti ove vrste za hranom, posebno zimi uslijed ugibanja muflona. Tako su promatrani od 3 do 10 jedinki na preletu i prilikom zadržavanja na stijenama nedaleko tunela i uz cestu prema Lukovu u veljači 2013. god. Za sada još uvijek ne gnijezde na Velebitu. U Hrvatskoj je ugrožena vrsta (EN).
Crni lešinar je zabilježen samo prema opažanjima Škornika (1987) koji je 9/11. 10 1987. promatrao u Velikoj Paklenici jedan primjerak. Podatak iz literature se odnosi na područje uz Anića kuk. U Hrvatskoj je izumrla vrsta (Ex).
Gnjezdarica kanjona Velike i Male Paklenice. U prostoru Parka gnijezde se 3 para, a u široj okolici još dva para. Redovito je bio bilježen tijekom istraživanja od 1996. do 2017. U vršnoj zoni je promatran na više lokaliteta prilikom lova na zmije po visokoplaninskim livadama (Badanj, Marasovac, Struge, Debelo brdo (Višerujna), Buljma, Babin vrh, Sveto brdo, Debelo brdo iznad Dušica). Preleti parova, pojedinačnih ili mladih ptica zabilježeni su oko ulaza u Malu Paklenicu, iznad Modriča, Starigrada i Selina. Nekoliko parova je promatrano u drugim dijelovima Velebita. Tako je u 2014. zabilježen jedan par kod Crnika (SUŠIĆ usmeno), zatim na Prezidu, oko Tulovih greda. Dva primjerka su zabilježena 31.05.2006. god. na Miloj Vodi. Promatran je primjerak iznad Čabera 08.09.2006. na jesenskoj selidbi. Pretpostavljamo da Velebit nastanjuje 25-30 parova zmijara. Monitoring u NP Paklenica tijekom 2014. pokazao je da su na širem području parka gnijezdila 4, a u 2015.-2017. god. 3 para. Prvi primjerci iz afričkih zimovališta stižu krajem ožujka (23.03.2014.) i početkom travnja. Zadnji primjerci u jesen bilježeni su do kraja rujna i početka listopada. Gnijezdo koje je zabilježeno 1985. god. u Maloj Paklenici bilo je smješteno na šmriki (Juniperus oxycedrus). Gnijezdo na Debelom brdu iznad Malog Libinja pronađeno u srpnju 2009., smješteno je na niskoj bukvi (Fagus sylvatica) na stijeni. U Hrvatskoj je ugrožena vrsta (EN).
Eja močvarica je redovita preletnica u vrijeme proljetne i jesenske selidbe. Prvi primjerci se vraćaju iz zimovališta početkom ožujka, a zadnji primjerci prelijeću južne obronke Velebita i kanjone Velike i Male Paklenice do sredine svibnja. Jesenski prelet je već od kraja kolovoza pa do konca listopada. Eja močvarica je zabilježena u većem dijelu nacionalnog parka Paklenica, tijekom proljetnog i jesenskog preleta. Prelet eje močvarice zabilježen je na Tulovim gredama, iznad Prezida, iznad kanjona Krnjeze, odvojka s ceste prema Golubiću i iznad Baških Oštarija. Najviše je odjednom promatrano do 20 jedinki. U Hrvatskoj je ugrožena gnijezdeća populacija (EN).
Eja livadarka je uglavnom do kraja 20. st. bilježena kao malobrojna preletnica za jesenske selidbe 22.10. 1999. god. kada su iznad Crljenice promatrana dva mlada primjerka u kanjonu V. Paklenice, u ulaznom dijelu Male Paklenice i u obalnom području izvan granica parka. Promatranja mužjaka na Sijasetu, tijekom lipnja 2008. god. ukazuju na gniježđenje 1 para unutar granica Parka na visokoplaninskim livadama ili uz istočnu granicu Parka, na livadama Malog i Velikog Libinja, te oko Ličkih dolaca. Primjerak mužjaka je u svibnju 2011. god. promatran na livadama Velikog Rujna. Eja livadarka je zabilježena do sada na više lokaliteta šireg područja NP Paklenica. Dva lokaliteta upućuju na gniježđenje jednog para na visokoplaninskim livadama (Sijaset, obronci Svetog brda i Debelog brda), kao i na livadama u zapadnim predjelima, od 600 do 900 m (Veliko i Malo Rujno). Tri su nalaza zimska, odnosno obuhvaćaju opažanja za preleta u jesenskoj selidbi, a najviše su odjednom promatrana do 3 primjerka. Ostali podaci s drugih dijelova Velebita su malobrojni i nedostaju. Na širem području parka prirode Velebit se najvjerojatnije zadržava od 5-10 parova. Eja livadarka je zabilježena na različitim tipovima livada, od kamenjarskih u nižim dijelovima parka, nedaleko Jasenica i rijeke Zrmanje, između 500 i 600 m (Veliki i Mali Vaganac, Šimiždrići), do livada Velikog i Malog Rujna na oko 900 m. Promatrana je iznad visokoplaninskih livada Sijaseta i na Debelom brdu (iznad Dušica), iznad 1000 m, uz istočnu granicu nacionalnog parka. Redovito je u sezoni gniježđenja zabilježena u ličkim poljima uz rijeku Gacku, u okolici Otočca, nedaleko Zira, te nekoliko puta na livadama uz rijeku Zrmanju kod Kaštela Žegarskog. Gnijezdeća populacija u Hrvatskoj je ugrožena (EN).
Primjerak ove vrste zabilježio je u Jazu, na ušću potoka Velike Paklenice njemački ornitolog Werner, prilikom jesenskog preleta 25.09. 2011. Ovo je ujedno prvi nalaz kratkoprstog kopca za prostor Velebita. U Hrvatskoj je kritično ugrožena vrsta (CR).
Orao kliktaš je samo jednom zabilježen na proljetnom preletu u kanjonu Velike Paklenice, iznad Kosirice, 14.04. 2005. god. u jednom kvadratu. Vrlo rijetka, neredovita i malobrojna preletnica. Gnijezdeća populacija je u Hrvatskoj ugrožena (EN).
U NP Sjeverni Velebit promatran je više puta mladi i odrasli primjerak. Postoje dva očuvana primjerka u HPM-u u Zagrebu, uhvaćena kod Senja, (Grbac i Kralj, 2008). Mlada ženka je ubijena u Senju (Bilo) 24.04.1884. god. Drugi primjerak je ženka ubijena kod Karlobaga 22.03.1889., no primjerak je propao. Isto vrijedi i za dva mužjaka ulovljena kod Gračaca, 09.11.1898. i 18.02.1899. (Hirtz, 1914), koji nisu više u zbirci HPM-a. Peti, očuvani primjerak je odrasli mužjak sakupljen 28.09.1940., kod Senja. Par ptica je 2003. god. zabilježen na Baškim Oštarijama i oko Bačić kuka. Treći par je promatran oko Cerovačkih špilja 2012. god. Najvjerojatnije se gnijezdi u predjelu Crnopca. Iznad Mile Vode je par ptica promatran 31.05.2006. Iako je na prostoru Velebita po površini od oko 2200 km2 potencijalno moguće obitavanje do 20 parova, evidentirano je tek 3-5 parova. Suri orao je u NP Paklenica zabilježen na gniježđenju oko izvora Male Paklenice gdje se redovito zadržavao jedan par. Gnijezdo u kanjonu Velike Paklenice, na stijenama Kuka od Zagona nije aktivno od 1992. god., a pronađeno je 1988. god. u polupukotini stijene. Drugo gnijezdo je zabilježeno na stijenama ispod Jerkovca, također u polupukotini. Svadbeni letovi para orlova su promatrani u veljači 1996, 1997, 2001, 2002. te 2003.-2008. god. u izvorišnim dijelovima Velike i Male Paklenice. Suri orao nije gnijezdio 2009. god. Ponovno je od 2010. do 2016. prisutan 1 par no neredovito, pa je vjerojatno gnijezdio u tom razdoblju izvan nacionalnog parka, a unutar parka je povremeno lovio. U 2016. god. je odrasli primjerak stradao od udara groma, nedaleko Oltara (Tomaić usmeno). Svake godine se osim ovog jednog para viđaju još jedna do dvije mlade ptice, vjerojatno mladunci uspješno izlegli iz legla spomenutog para. U 2017. god. su se zadržavali največim dijelom u istočnom dijelu nacionalnog parka Paklenica. Pripada skupini kritično ugroženih vrsta (CR) u Hrvatskoj.
Rijetka preletnica do sada zabilježena više puta na širem području Parka, 1981., 1982. unutar granica Parka i u proljeće 23.03.2005. god. uz obalu u Reljanima izvan granice Parka, mladi dvogodišnji primjerak. Odrasli primjerak je promatran 26.07.2014. god. kod Ažić Lokve u preletu, te iznad kanjona Male Paklenice 04.07. 2014. god. Na cijelom Velebitu se s primorske strane zadržavaju 1-2 para. Vrsta je u skupini kritično ugroženih (CR) u Hrvatskoj.
Bukoč je neredovita i malobrojna preletnica, do sada je dva puta zabilježena iznad Velebitskog kanala, dakle izvan granica Parka. Dana 01.05. 1984. je primjerak promatran uz obalu u Selinama na proljetnoj selidbi. Na jesenskom preletu je 31.08. 2001. primjerak bukoča zabilježen uz obalu Starigrada. Opažanja s ostalih dijelova Velebita su malobrojna i rijetka. Bukoč je krajem 19. i početkom 20. st. gnijezdio u Hrvatskoj. Pripada preletnicama, a kao gnjezdarica, svrstan je u skupinu regionalno izumrlih vrsta (RE).
Ova vrsta je zabilježena do sada više puta na širem području NP Paklenica. Prvo promatranje je s jesenskog preleta 16.10. 1995. god. u Velikoj Paklenici, a drugo u ožujku 2007. god. u Maloj Paklenici. U oba slučaja se radilo o mužjaku. Jato od 16-18 primjeraka promatrano je na V. Alanu, 29.06.2011. uz jugozapadnu granicu NP Sjeverni Velebit. Najvjerojatnije potječu iz kolonije koja je aktivna nekoliko godina na otočiću u blizini otoka Raba. Treći nalaz u okolici NP Paklenica je jato od 16 primjeraka koje je lovilo iznad vrhova nedaleko Ivanjske lokve, Ličkih dolaca i Malog Libinja 09.08. 2011. Pretpostavljamo da se radilo o jesenskom preletu. Dvije ptice su 19.07. 2014. god. promatrane oko ulaza u Malu Paklenicu. Dana 04.07.2015. je 7 primjeraka promatrano iznad rezervoara vode u Jablancu, odakle su letjeli u smjeru NP Sjeverni Velebit. Bjelonokta vjetruša je svrstana u kategoriju kritično ugroženih vrsta (CR) u Hrvatskoj.
Crvenonoga vjetruša je prvi puta za okolicu Senja (Sv. Križ) zabilježena 28.04.1900. kada je ubijen odrasli mužjak (Grbac i Kralj, 2008). Povremeno je promatrana na proljetnoj selidbi, krajem travnja (30.04.2006.) i u prvoj dekadi svibnja (01.05.2006.), uz obalu prema južnim obroncima Velebita i uz južnu granicu NP Paklenica. Posebno je zanimljivo opažanje (W. Stani, usmeno) 27 jedinki iznad Velikog Rujna u drugoj dekadi svibnja, 13.05. 2015. god. Postoje opažanja na proljetnom preletu iznad rijeke Krnjeze, 2005. god. te preleti iznad Kruševa i rijeke Zrmanje u smjeru Prezida iz proljeća 2015. god. U ostalim dijelovima Velebita opažanja nedostaju. Prema kategoriji ugroženosti, pripada slabo poznatim vrstama (D.D.).
Mali sokol je rijetka, malobrojna i neredovita zimovalica na širem prostoru NP Paklenica i to samo u obalnom području. Do sada je promatran mužjak samo jednom 13. 01. 2001. prilikom lova uz obalu u šumarku alepskih i crnih borova uz Upravnu zgradu parka. Isti dan je vjerojatno ista ptica zabilježena u još jednom kvadratu u obalnom području, dakle promatrana je do sada na samo dva lokaliteta. Opažanja iz ostalih dijelova Velebita su rijetka i malobrojna ili ih uopće nema. U Hrvatskoj je ugrožena vrsta zimovalice (EN).
Prvi primjerak u Senju je zabilježen 08.09. 1933. Tada je ubijena ženka koja se čuva u zbirci HPM-a u Zagrebu (Grbac i Kralj, 2008). Promatran je u NP Sjeverni Velebit iznad Zavižana, botaničkog vrta i iznad Štirovače. Redovito je promatran na jesenskoj i proljetnoj selidbi u obalnom dijelu uz NP Paklenicu ili iznad kanjona Velike i Male Paklenice ili na Malim Libjnjama 25.04.2014. Uočen je i nekoliko puta ljeti 2003. god., pa postoji mogućnost da se nekoliko parova gnijezdi u starim, bukovim šumskim sastojinama sjeverne ličke padine. Također je ljeti promatran na Strugama, iznad Ribničkih vrata, Malom Rujnu i na Bunovcu. Sokol lastavičar je u obalnom i kanjonskom dijelu zabilježen na više lokaliteta. Procjenjuje se da na Velebitu gnijezdi od 30-50 parova. Zadržava se u bukovim šumama na južnoj padini, miješanim bukovim i crnoborovim šumama, kao i miješanim šumama bukve smreke i jele na sjevernoj, ličkoj padini. U Hrvatskoj je gotovo ugrožena vrsta (Nt).
Prvo promatranje eleonorinog sokola je iz kanjona Male Paklenice, kada je dana 22.04.1998. na trenutak promatran tamni primjerak, vjerojatno na proljetnoj selidbi u preletu iznad kanjona. Drugo opažanje je izvan Parka, s osmatračnice nedaleko naselja Dokoze, 25.05.2009. Radilo se o mladom, prošlogodišnjem primjerku koji je između 17.35 i 17.40 hvatao termal te je odletio u smjeru istoka. Treće promatranje je 09.08. 2011. kada je uočen primjerak svijetle faze u podne iznad hotela Alan. Više opažanja ove vrste potjeće s obližnjih otoka, Paga, Cresa, NP Kornata i PP Telašćica. U Hrvatskoj je vrsta ugrožena (EN).
Do sada je krški sokol promatran dva puta u široj okolicu Parka. Tako je 19.01. 1996. god. kod crkvice Sv. Petra promatran napad primjerka na jato od 8 golubova. To je bila vrlo hladna zima, kada je u veljači snijeg pao sve do mora. Odrasli primjerak je promatran na rijeci Zrmanji, pa postoji vjerojatnost da se tu gnijezdi jedan par, prema opažanjima D. Grlice (usmeno). Novije opažanje je iz sredine svibnja 2017. god. kada je promatran primjerak na ulazu u Malu Paklenicu. Krški sokol je u Hrvatskoj kritično ugrožena vrsta (CR).
Stepski sokol je samo dva puta zabilježen na preletu za vrijeme proljetne selidbe, jednom iznad kanjona Male Paklenice, 29.04. 1985., a drugi puta uz morsku obalu 30.04. 1985. god. Ptica je promatrana u dva kvadranta, nacionalnom Parku u kanjonu Male Paklenice i u obalnom području Selina. Promatranja za ostale dijelove Velebita nedostaju. U Hrvatskoj je vrsta kritično ugrožena (CR).
Mladi sokol je u zaljevu Žrnovnice promatran u ožujku 1990. god. na prostoru sjevernog Velebita. Sivi sokol se do turističke sezone 2001. god. redovito gnijezdio u rekreacijskoj zoni Velike Paklenice (stijene sjeverne strane kanjona ispod Zorina kuka). Godine 2002. jedan par se premješta dublje u kanjon, izvan zone rekreacije i penjališta, u nepristupačnije dijelove Parka, između Rapavca i Crljenog kuka. U Maloj Paklenici se redovito gnijezdi jedan par, dakle drugi par i to od godine 1996. do 2017. Treći par je bilježen iznad špilje Manite peći tijekom 2003 i 2008. god. Sivi sokol je do sada zabilježen na preletu u većem dijelu Parka. U 2011. god. je primjerak zabilježen na Visočici, pa se vjerojatno radi o još jednom aktivnom paru. Od 2012. do 2014. god. bilježimo na gniježđenju jedan par ptica na Tulovim gredama, koji u sezoni gniježđenja 2015., 2016. i 2017. više ne gnijezdi. Odrasli primjerak je zabilježen iznad Ljubotića u južnom Velebitu, te jednom je promatran iznad Zavižana u NP Sjeverni Velebit. U 2003. god. par je gnijezdio na stijenama Ljubičkog brda (Božin kuk). Obilasci u 2013. god. nisu potvrdili gniježđenje toga para na istim stijenama. Procjenjujemo da se u Velebitu gnijezdi od 10-12 parova. U Hrvatskoj je sivi sokol ugrožena vrsta (EN).
Od ciljnih vrsta iz skupine sova (Striges), posebno se ističi četiri vrste od do sada 7 zabilježenih vrsta na širem području nacionalnog parka. Posebno se ističu: kukuvija (Tyto alba), ušara (Bubo bubo), sova jastrebača (Strix uralensis) i sivi ćuk (Athene noctua).
Kukuvija je do sada na ovom prostoru zabilježena više puta u proljetnoj selidbi, zimi i za jesenske selidbe. Na proljetnoj selidbi je 05.04. i 01.05. 1999, god, zabilježeno glasanje jednog primjerka u Selinama. Zimski nalazi potjeću iz Selina, 19.01. 2000, te glasanje 1 ex. u jesen 20.11. 2007. god. u Starigradu uz potok Veliku Paklenicu. Zadnje slušanje primjerka je od 06.12. 2016. kod zaseoka Dadići i oko Paklarića odakle se glasao primjerak. Kukuvija je promatrana u jednom kvadrantu. Pripada skupini nisko rizičnih vrsta (nt). Podataka za ostale dijelove Velebita treba još prikupiti. U Hrvatskoj je brojnost niskog rizika (nt).
Iz okolice Senja postoje dva sakupljena primjerka ušare. Prvi primjerak je ubijen u Senjskoj dragi 24.12. 1899. Drugi primjerak je odrasla ženka iz Senja ubijena 30.03.1931. (Hirtz, 1914; Grbac i Kralj, 2008). Primjerak ušare je promatran na preletu iznad ceste Obrovac – Jasenice, 1998. god. U NP Paklenica, ušara je gnjezdarica kanjona Velike i Male Paklenice. Ptice se povremeno mogu promatrati i na Strugama u vršnoj zoni. Dana 13.07. 2008. Z. Marasović je našao pokrovno pero ove ptice u bukovoj šumi iznad Bunovca. Prema našim zapažanjima gnijezdi se u kanjonima do nadmorske visine od 700 m, a vjerojatno je raširena po cijelom Parku. Ukupno je zabilježeno 8-10 parova u prostoru Parka na temelju noćnog glasanja i prebrojavanja raspjevanih mužjaka u studenom. Parenje je zabilježeno 18.03. 1998. god. u sumrak. U 2007. god. je jedan par gnijezdio u pukotini stijene u zoni rekreacije na vrhu Crljenice. U rupi su pri vrhu stijene zabilježene dvije mlade ptice, prema opažanjima penjača gdina. Marka Marasovića. Zadržavanje jednog para oko ulaza u Veliku Paklenicu i drugog para na ulazu u Malu Paklenicu, redovito se prati od 2007. do 2016. god. Zimi se redovita zadržava u šumarcima alepskog bora uz obalu. Promatran je primjerak prilikom hvatanja sjevernih zeba na noćenju na alepskom boru za pune mjesečine u obalnom dijelu Starigrada. Često zimi borave pojedinačni primjerci u šumarcima alepskog, primorskog i crnog bora uz morsku obalu. Ušara je promatrana u 8 kvadranata. Na prostoru čitavog Velebita se gnijezdi od 250 do 320 parova ušara. U kanjonu Krnjeze je zabilježen jedan par. Sreće se na policama stijena i litica obraslim grmljem, prije svega hrastom crnikom (Quercus ilex), zelenikom (Phyllirea media), hrastom meduncem (Qurecus pubescens), smrdljikom (Pistacia terebinthus). Pripada skupini nisko rizičnih vrsta (nt) Hrvatske.
S područja Senja i Jablanca je čak 5 primjeraka sakupljeno i spremljeno u zbirci ptica HPM-a u Zagrebu (Grbac i Kralj, 2008). Sakupljeni primjerci iz Jablanca: 16.10.1908. odrasli mužjak; 05.02.1909. odrasla jedinka; 15.02.1909. odrasla jedinka; 17.02.1909. odrasli mužjak. Peti mužjak je ubijen kod Senja, 31.01. 1932. Sivi ćuk je zabilježen oko ulaznoga dijela u kanjone Veliku i Malu Paklenicu, kao i u naseljima Starigrad – Paklenica i Seline. Na čitavom području uz južnu granicu Parka se gnijezdi 10-15 parova. Pjevanje mužjaka je slušano u proljeće, ožujak i travanj, te u listopadu i studenom. U šumarcima alepskog bora je zabilježen prelet ptice zimi u veljači 2002. koja je lovila sjeverne zebe na noćenju, u obalnom dijelu Starigrada-Paklenice. Na priobalnoj strani i u naseljima Velebita se procjenjuje gniježđenje 400-420 parova sivog ćuka. Pripada kategoriji nisko rizičnih vrsta (nt) na nacionalnoj razini.
Zabilježena je nekoliko puta u području Suve drage (ljeto 1999. u bukovim šumama), miješanim bukovim i crnoborovim šumama oko Malog Mozga i Male Paklenice (također u starim, prašumskim tipovima bukovih šuma uz korito potoka, iznad sutoka Orljače, 1997. i 1999.). Ovdje se gnijezdi nekoliko parova. Potencijalna gnijezdilišta su i pretplaninske bukove šume Struga, Javornika, Oglavinovca, kao i sjeverne, ličke padine NP Paklenica. Ova vrsta je zimi 2004 od 02.-09. veljače promatrana na zimovanju u šumarku alepskog bora u obalnom području. Zimi je promatrana u jednom, a u sezoni gniježđenja je zabilježena u četiri kvadranta. Vrsta je promatran u preletu iznad V. Ledenika, te između Alana i Lubenovca, u NP Sjeverni Velebit. Za velebitsku populaciju je procjena od 150-180 parova. Pripada kategoriji nisko rizičnih vrsta (nt) Hrvatske.
Ciljne vrste šumskih staništa su posebno značajni planinski, crvenoglavi djetlić, siva, zelena i crna žuna. Zadržavanje ovih vrsta u šumskim staništima ukazuje na veliku vrijednosti i kvalitetu šumskih ekosustava u nacionalnom parku Paklenica, te u okolnim područjima parka prirode Velebit i u ekološkoj mreži.
Siva žuna je gnjezdarica bukovih, crnoborovih, miješanih bukovih i crnoborovih sastojina i šuma hrasta medunca, u rasponu nadmorskih visina od 300 do 1100 m. Zabilježena je i u starim šumarcima hrasta medunca i crnog graba na Njivarskoj strani i na Velikom Vagancu. Na širem prostoru Parka se gnijezdi 15-20 parova. Siva žuna je zabilježena u sezoni gniježđenja u 12 kvadranata, a zimi u 2 kvadranata. Prvi primjerci se u obalnom području u šumama alepskog bora mogu promatrati i u prvoj dekadi srpnja.Na čitavom području Velebita se gnijezdi od 250-300 parova. Na srednjem i sjevernom Velebitu nastanjuje miješane šume bukve, smreke i jele. Vrsta je u Hrvatskoj stabilna (Lc).
Zelena žuna je zabilježena uz morsku obalu 03. i 12.09. 1995. god. U 2007. god. je ornitolog gdin. Gerard Gorman iznad planinarskog doma na Klimenti isprovocirao mužjaka, u bukovoj šumi, koji se odazvao na njegovo glasanje. Moguće da se u Parku gnijezdio te godine jedan par. U 2014. god. je mlada ptica u 24.07. promatrana uz obalu u Starigradu, a 09.08. je gdin. I. Budinski promatrao mladu pticu u Orljači i Maloj Paklenici, što bi moglo također biti gniježđenje. Primjerak zelene žune je također zabilježio na Njivama Lekinim i mladi primjerak na Ivinim vodicama 08.09. 2014. Dana 17.09. 2017. je promatran primjerak kod planinarskog doma. Zelena žuna je povremena preletnica u vrijeme proljetne i jesenske selidbe, te malobrojna i neredovita zimovalica, do sada zabilježena u četiri kvadranta i moguće je njeno dolaženje u Lici. Također je i moguća povremena gnjezdarica. Prema ugroženosti, u Hrvatskoj pripada skupini vrsta niskog rizika (nt).
Gnjezdarica bukovih, crnoborovih i miješanih šuma bukve i crnog bora. Na širem prostoru Parka gnijezdi se 5-10 parova. U jesen i zimi se spušta u obalno područje gdje se zadržava u šumarcima alepskog bora, uglavnom za oštrijih zima. Crna žuna je u sezoni gniježđenja zabilježena u 9 kvadranata, a u zimskom razdoblju u 2 kvadranta u obalnom području, te još 7 mogući kvadranata. Na čitavom području Velebita je procijenjeno gniježđenje 150-200 parova. U sjevernom, srednjem, južnom i jugoistočnom Velebitu nastanjuje osim čistih bukovih, miješane šume bukve jele i smreke. Sreće se do visine od 1400 m u sezoni gniježđenja u sjevernom i do 1000 m u južnom Velebitu. Izvan sezone gniježđenja prelijeće vršnu zonu i pretplaninske bukove šume kao i šume bora krivulja, gdje traži hranu. Na sjevernoj padini južnog Velebita zabilježena je do Bunovca u miješenim šumama bukve i jele dio nadmorske visine od 1200 m Vrsta je u kategoriji stabilnih (Lc) na nacionalnoj razini.
Sirijski djetlić je rijetka i pojedinačna zimovalica u obalnom području, do sada zabilježena samo dva puta, u obalnom dijelu Starigradu. Sirijski djetlić je zabilježen u obalnom području u samo jednom kvadratu u šumarku alepskog bora. Pripada skupini nisko rizičnih vrsta (nt) na nacionalnoj razini.
Ovaj djetlić je zabilježen u sastojinama hrasta medunca na području Rimenića (23.06.1998.) i u hrastu meduncu iznad Velikog Ledenika. Promatran je i u bukovim šumama oko planinarskog doma i Ivinih vodica. Rijetka gnjezdarica koja se gnijezdi sa svega 5-10 parova. Crvenoglavi djetlić je zabilježen u samo 3 kvadranta na širem prostoru Parka u sezoni gniježđenja. Mužjak je promatran u bukovoj šumi na Miloj Vodi, 31.05.2006. Na prostoru Velebita zadržava se od 250 do 300 parova crvenoglavog djetlića. Pripada skupini stabilnih vrsta (Lc) u Hrvatskoj.
Gniježđenje para planinskih djetlića u NP Paklenica je zabilježeno u proljeće 2000. god. u bukovoj šumi nedaleko planinarskog doma. Uočen je na još nekoliko lokaliteta u Velikoj Paklenici, Brezimenjači, Velikom Rujnu, Popovoj pošti, Suvoj dragi i Klimenti. U 2008. godini je promatran u pretplaninskoj bukovoj šumi uz Malu Ruju, nedaleko Javornika, na Strugama i na Bunovcu. U Parku se gnijezdi 10-15 parova. Planinski djetlić je u starim prašumskim tipovima šuma zabilježen u 5 kvadranata. Primjerak je promatran u bukovoj šumi uz Milu Vodu, 9.08.2006. god. i na Prezidu u srpnju 2016. god. Na prostoru parka prirode Velebit obitava od 220-280 parova planinskog djetlića. Redovito nastanjuje bukove šume i miješane šume bukve i crnog bora, kao i čiste sastojine crnog bora. U sjevernom Velebitu se sreće u miješanim bukovim šumama sa smrekom i jelom. U južnom Velebitu je zabilježena podvrsta D. leucotos lilfordi (Sharpe & Dresser, 1871). U skupini je vrsta niskog rizika (nt) na nacionalnoj razini.
Javna ustanova Nacionalni park Paklenica
Dr. Franje Tuđmana 14a
HR - 23244 Starigrad-Paklenica
Tel: +385 (0) 23 369 155, 369 202 (Uprava)
+385 (0) 23 369 452 (Kamp "Nacionalni park")
+385 (0) 23 369 803 (Ulaz 1 Velika Paklenica)
E-mail:
np-paklenica@paklenica.hr
prezentacija@paklenica.hr (info)
OIB: 24913665146
IBAN: HR0824070001100579272, OTP banka
