Dolazak Hrvata na ovo područje započinje u ranom srednjem vijeku. Najraniji sačuvani trag njihovog prisustva su crkvice Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu, sagrađene u 9. ili 10. stoljeću poslije Krista.
Crkva Sv. Petra
Krajem srednjeg vijeka (14.-16.stoljeće) vjerovatno su podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu.
Prikaz razvalina Večke kule iz vremena ratova s Turcima (Martin Stier, sredina 17. stoljeća).
Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima. Stanovništvo se razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Slabljenjem turske moći, od 1671. godine, mletačke vlasti nastanjuju područje Starigrada Bunjevcima, Hrvatima iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću.
Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
LJUDI
Velebit je nekada svojim pašnjacima i obradivim površinama, koje se nalaze u krškim vrtačama, osiguravao egzistenciju stanovništva koje je tu živjelo. Prilagodivši se geografskom i klimatskom okruženju, stanovništvo se uglavnom bavilo selilačkim stočarstvom o čemu nam svjedoče planinski pastirski stanovi. Da je ljeti na planinskim stanovima boravilo mnoštvo ljudi, kazuju nam i ruševine mnogobrojnih sakralnih objekata: crkvi, kapelica, oltarića, svetih brda i mirila.
Posebnosti ovoga kraja ogledaju se i u tradicionalnom stilu gradnje, naime samo u podgorskim naseljima susreću se tzv. krovovi na kubu, betonski bačvasti krovovi koji su do danas ostali sačuvani na kućama, gospodarskim objektima i mlinicama uz potok Velika Paklenica.
Krov na kubu
Unutar granica Nacionalnog parka deset je zaselaka koji su danas uglavnom napušteni: Parići, Ramići, Kneževići, Katići, Škiljići, Jasenar, Rimenić, Jurline, Marasovići i Njive. Posebno je zanimljiv prostor kuća ugrađen u polušpilje na lokalitetu Sklopina.
Sklopina
