Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, veličanstvenih šuma i izuzetnih geomorfoloških oblika, prostor Velike i Male Paklenice već je 1928. g. (prema Financijskom zakonu Jugoslavije) proglašen nacionalnim parkom. Kako se taj upis nije obnavljao, godinom proglašenja smatra se 1949. g., kada su doneseni Ukaz i Zakon o proglašenju šume Paklenice nacionalnim parkom, prema kojemu se "Šuma Paklenica sa dijelovima kanjona Velika i Mala Paklenica, kao predjeli naročite prirodne ljepote i naučnog značaja proglašuju nacionalnim parkom". Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije, kojemu je prijetila opasnost od prekomjernog iskorištavanja. Samostalna uprava Parka osnovana je 1954.g., prvo sa sjedištem u Zadru, a od 1956.g. u Starigradu - Paklenici. Prve granice Parka utvrđene su 1956.g., a obuhvaćale su područje od 36 km².

Na prijedlog sudionika znanstvenog skupa u povodu 45. obljetnice Nacionalnog parka "Paklenica" pokrenuta je akcija proširenja granica radi što bolje zaštite bioraznolikosti i kulturnog naslijeđa. Uskoro je taj prijedlog prihvaćen, te je 24. siječnja 1997. g. donesen Zakon o izmjenama zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 15/97). Prema tom zakonu granica Parka se mijenja i proširuje na područje između Velike i Male Paklenice, na područje do Golovrha, Bojinca, te na vršni dio hrpta Južnog Velebita. Prema novim granicama Park ima površinu od 95 km².