Šišmiši – tajanstveni letači noćnog neba

Kada se spusti sumrak i većina životinja potraži svoje skrovište, počinje vrijeme šišmiša. Tiho izlaze iz svojih skloništa i kreću u noćni lov – iznad šuma i livada, uz rijeke i potoke, kroz kanjone, ali i duboko u špiljama i jamama hrvatskog krša.

Iako ih često povezujemo s tamom i strašnim pričama, šišmiši su zapravo fascinantni sisavci i važan dio prirodnih ekosustava. Hrvatska je pritom posebno zanimljiva: u našoj zemlji zabilježene su 34 vrste šišmiša, a čak 24 vrste zabilježene su u Nacionalnom parku Paklenica.

Jedini sisavci koji aktivno lete

Šišmiši su sisavci, baš kao ljudi, psi ili mačke, ali su jedini sisavci koji su razvili sposobnost aktivnog leta. Njihova krila čini tanka kožna opna razapeta između izduženih prstiju, tijela i nogu.

U svijetu danas poznajemo više od 1.400 vrsta šišmiša, a razlikuju se po veličini, načinu leta, prehrani i staništima.

Mnoge vrste hrane se kukcima i tako imaju važnu ulogu u prirodnoj ravnoteži. Neke vrste u drugim dijelovima svijeta oprašuju biljke i šire sjemenke, dok su šišmiši općenito vrlo osjetljivi na promjene u okolišu.

Kako se snalaze u potpunom mraku?

Jedna od njihovih najzanimljivijih sposobnosti je eholokacija.

Mnogi šišmiši proizvode vrlo visoke zvukove koji se odbijaju od prepreka i vraćaju u obliku odjeka. Iz tog odjeka šišmiš dobiva informacije o prostoru oko sebe – gdje se nalazi prepreka, koliko je udaljena, pa čak i gdje se nalazi sitan kukac koji pokušava uloviti.

Zato možemo reći da šišmiši na neki način „gledaju ušima“.

Hrvatska – zemlja krša i šišmiša

Za šišmiše su posebno važni hrvatski krški predjeli s brojnim špiljama i jamama. Podzemni objekti mogu im biti skloništa za odmor, razmnožavanje i podizanje mladih, ali i mjesta za hibernaciju.

No šišmiši ne žive samo u špiljama. Neke vrste koriste duplje starih stabala, pukotine u stijenama, tavane i druge građevine, dok se hrane iznad livada, uz vodu ili na rubovima šuma.

Zato zaštita šišmiša znači zaštitu cijelog krajolika – šuma, livada, voda, starih stabala, špilja i sigurnih koridora kojima se životinje kreću.

Paklenica – 24 vrste na jednom prostoru

Nacionalni park Paklenica posebno je zanimljiv jer se na relativno malom, ali izrazito visinski razvedenom prostoru susreću duboki kanjoni, krš, potoci, bukove šume, planinski travnjaci i podzemna staništa. Park se proteže gotovo od mora do Vaganskog vrha (1757 m n/v) najvišeg vrha Velebita.

U takvoj raznolikosti staništa šišmiši pronalaze različite uvjete za život. U Paklenici su do danas zabilježene 24 vrste šišmiša, što ovaj prostor svrstava među najbogatija područja Hrvatske kada je riječ o ovoj skupini sisavaca.

Zanimljivo je da je jedno istraživanje u Paklenici pokazalo koliko se zajednica šišmiša može mijenjati već s promjenom nadmorske visine.

Od 380 do 1.253 metra – četiri različita svijeta

Istraživanje provedeno u kolovozu 2009. godine obuhvatilo je četiri lokacije na 380, 480, 676 i 1.253 metra nadmorske visine. Na njima je zabilježeno 198 jedinki 12 različitih vrsta, a dvije vrste – velikouhi šišmiš (Myotis bechsteinii) i dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii) – tada su prvi put zabilježene u Nacionalnom parku Paklenica.

Rezultati su pokazali vrlo zanimljive razlike.

Na 380 metara najbrojniji je bio primorski šišmiš (Hypsugo savii), koji je činio 59 % ulova. Njegova se zastupljenost smanjivala s porastom nadmorske visine.

Na 480 metara dominirao je rani večernjak (Nyctalus noctula), s čak 73 % ulova, vrsta koja voli loviti na otvorenom prostoru iznad krošanja i uz rubove šuma.

Na 676 metara najbrojniji je bio mali večernjak (Nyctalus leisleri), tipičan šumski šišmiš koji koristi bukove i hrastove šume, ali lovi iznad krošanja i uz šumske putove.

A na najvišoj istraživanoj točki, 1.253 metra, najbrojniji je bio veliki šišmiš (Myotis myotis), koji je činio 40 % ulova. Ondje su se susretali predplaninska bukova šuma, krški pašnjaci i podzemna staništa pogodna za sklonište.

Ovi rezultati lijepo pokazuju da različite vrste šišmiša koriste različite dijelove prostora. Jedna vrsta treba šumu, druga otvoreni prostor, treća vodu ili rub šume, a četvrta podzemno sklonište.

Zašto ih moramo čuvati?

Šišmiši su osjetljivi na promjene u okolišu. Gubitak staništa, nestanak starih stabala, onečišćenje voda, smanjenje dostupnosti hrane, svjetlosno onečišćenje i uznemiravanje kolonija mogu utjecati na njihove populacije.

Posebno je važno ne uznemiravati šišmiše tijekom hibernacije i razmnožavanja. Zimi buđenje iz hibernacije može značiti nepotrebno trošenje dragocjene energije, dok uznemiravanje porodiljnih kolonija može ugroziti mlade.

U Hrvatskoj su sve vrste šišmiša zakonski zaštićene.

Ne trebamo ih se bojati

Šišmiši nisu slijepi i ne pokušavaju se zaplesti u ljudsku kosu. Njihovo kretanje kroz tamu rezultat je iznimno preciznih prilagodbi i milijuna godina evolucije.

Sljedeći put kada u sumrak vidite malu sjenu kako naglo mijenja smjer iznad livade, šume ili potoka, možda upravo promatrate jednog od najvještijih letača u prirodi.

Možda je to jedan od 24 šišmiša koji svoj dom imaju u Paklenici.